Počevši s prošlim, i u ovom broju Libre 49 nastavljamo s našim Portretima. Ovog puta imamo čast predstaviti gospodina koji spada u kultne ličnosti. Zvonimir Mitar, rođen usred ljeta 1941. godine u Osijeku, gdje je proveo sretno djetinjstvo i mladost, uživajući u školskim danima osnovne, ali i Srednje tehničke škole, usput igrajući nogomet i baveći se gimnastikom, čitajući sve što mu je došlo u ruke, a i pišući ponešto za neke časopise i tako do 19. godine života, do položene mature, nakon čega je otišao na Studij elektrotehnike u Zagreb. Bilo je to nezaboravno vrijeme provedeno u Osijeku, od proljeća do jeseni uživajući blagodati rijeke Drave, a u večernjim satima osječkog korza, osječkih kina, kazališta i osječkih plesnjaka, jednostavno nezaboravno!

Koji je Vaš životni put? Što Vas je navelo da se preselite u Švicarsku?

Životni put? NDH – FNRJ – SFRJ – Švicarska! Na prvu državu, prve 4 godine moga života, nemam nikakva sjećanja, a u svim trima koje su slijedile ili nije bilo nikakvih loših doživljaja ili su sjećanja na njih izblijedjela i ostala samo ona lijepa. Moji osječki dani bili su nezaboravni, a i zagrebački dani bili su mi jednako tako lijepi. Bilo je i u Zagrebu posjeta kino i kazališnim predstavama i plesnjacima, a osječki korzo zamijenila je zagrebačka špica gdje smo se mi Essekeri svaku večer sastajali kraj kioska pred Singerom. U jednogodišnjem prekidu studija zaposlio sam se kao elektrotehničar u Institutu Ruđer Bošković, u odjelu fizikalne i anorganske kemije, jedini elektraš među kemičarima, okružen velikim brojem atraktivnih kemičarki, od kojih mi je zbog nekoliko njih bilo toplo pri srcu i nije čudo da je jedna od njih kasnije postala moja supruga. Poslije sam još malo studirao, malo radio u tvornici Rade Končar i sa suprugom stanovao u Zagrebu kod njezinih roditelja, a kako to nije bilo najsretnije rješenje, kada sam 1967. godine jednom kolegi prevodio s njemačkog na hrvatski njegov radni ugovor s firmom BBC – Brown Boveri & Cie. Baden, odlučio sam i ja otići za njim, pa kad je on svomu šefu spomenuo da bih i ja rado došao, ovaj mi je odmah poslao radni ugovor i kroz mjesec dana našao sam se u firmi BBC u Badenu.

Zvonimir Mitar sa suprugom Jasminom

Je li Vam bilo teško na početku i koje su to poteškoće bile?

Nije mi uopće bilo teško. Dobro sam znao i njemački jezik, a i u struci u kojoj sam radio u Končaru nastavio sam raditi i u BBC-u, što je ujedno bila idealna konstelacija. Jedini je problem bio taj što mi je supruga ostala u Zagrebu, a kada sam se o tome potužio svomu šefu i rekao mu što supruga radi u Institutu Ruđer Bošković i kakav je to institut, on je odmah nazvao svoga prijatelja, velikog šefa u EIR-u, Eidgenössisches Institut für Reaktorforschung u Würenlingenu, i šest mjeseci nakon moga dolaska u BBC, moja je supruga došla u Švicarsku na mjesto kemičarke u Hot Laboru EIR-a.

Možete li podijeliti s nama nekoliko anegdota vezano za život u Švicarskoj?

Anegdote? Ima ih „mali milijun“, no evo tek dvije; još nisam u firmi dobro ni „ugrijao stolicu“, a kolege su me pitali igram li nogomet. Kada sam potvrdno odgovorio, pozvali su me da igram za ekipu našeg odjela na „Grümpelturniru“. Znao sam što je turnir, ali, za ime Božje, što je to „Grümpel“? No, bilo je super, na turniru sam postigao 24 gola i odmah su dotrčali iz FC BBC-a, nogometnog kluba firme, i učlanili me u klub. Drugi slučaj; u Badenu je te 1967. godine bila velika fešta Badenfahrt i na Theaterplatzu veliki šator pod kojim se smjestio badenski šahovski klub. Došao sam, malo gledao kako igraju pa upitan igram li i ja šah, rekao sam da sam u Zagrebu dobro igrao pa mi je jedan član kluba ponudio da odigram partiju s njim. Očekivao je ne-znam-kakvu super partiju i pritom bio neoprezan, i ne sanjajući što smjeram kad sam počeo otvaranje na „dječji način“ i skoro je poludio kad sam mu dao šustermat u četiri poteza. To mi godinama nije mogao oprostiti.

Možemo li reći da je dobro raditi u Švicarskoj i zašto je tomu tako?

Da, to se svakako može reći. Cijeni se dobar i pošten rad, ne gleda se tko je Švicarac, a tko stranac. Tako sam poslije smrti šefa naše grupe, pored nekoliko Švicaraca, bio određen za njegova nasljednika i godinama sam radio kao šef grupe, a posljednjih nekoliko godina kao menadžer kvalitete. Nikomu nije smetalo moje hrvatsko podrijetlo.

Što volite u Švicarskoj, a što ne?

To je možda najteže pitanje. Volim praktički sve: Švicarsku kao zemlju, prirodu, ljude, sređenost, sigurnost, poštenje, tolerantnost i pored toliko dobroga teško je naći nešto što ne bih volio.

Je li Vam prvotni plan bio provesti skoro cijeli svoj život u Švicarskoj?

O tome od samog početka pa do današnjih dana nikada nisam razmišljao.

Zašto i kad ste se priključili Hrvatskom kulturnom klubu i koja je tada bila Vaša glavna motivacija?

Više od 15 godina, do kraja travnja 2016., kao glavni urednik vodio sam Hrvatski internetski portal Švicarske – croatia.ch, godinama sam bio predsjednik Hrvatskog humanitarnog foruma Švicarske (HHF), i u ime HHF-a u Hrvatsku i djelomično u BiH otpremio 336 šlepera humanitarne pomoći. Bio sam i član HKZ-a, Hrvatske kulturne zajednice, do trenutka kada je politikom prešla u pogrešne ruke i kada je umjesto HKZ osnovan HKK, Hrvatski kulturni klub, od prvog dana sam se učlanio i uključio u rad kluba. Motivacija je bila, u ime HHF-a i HKK-a organizirati susrete Hrvata u Švicarskoj, koncerte klasične glazbe s hrvatskim glazbenicama i glazbenicima, organizirati izlete, predavanja, adventske večeri i razna druga druženja.

Autor ste jednog od najpoznatijih portala u Švicarskoj, kako ste došli na ideju da uopće napravite portal i kakva su bila Vaša iskustva? Smatrate li da je Vaš portal bio od pomoći našim ljudima u Švicarskoj?

Pokretanje Hrvatskog portala croatia.ch u Švicarskoj nije bila moja ideja, ali sam bio jedan od suosnivača. Ideja za pokretanje portala postojala je još od 1996., a nakon što je u Badenu formirana radna skupina Hrvata Švicarske za kreiranje švicarskog svehrvatskog portala, na Osnivačkoj skupštini 11. lipnja 2001. utemeljen je Hrvatski internetski portal croatia.ch kao udruga u smislu švicarskoga građanskog zakonika. Portal je obuhvaćao 16 rubrika, a za svaku rubriku bio je odgovoran izabrani urednik. Na portalu sam počeo raditi kao urednik humanitarne stranice, a s vremenom sam počeo koordinirati i kreirati priloge i drugih rubrika. Nakon određenog vremena ostao sam jedini urednik portala, ali s mnogo suradnika i dopisnika koji su mi slali ili gotove priloge ili tekstove i fotografije od kojih sam sastavljao zanimljive priloge. Portal je glasovima čitatelja inozemnog izdanja Slobodne Dalmacije proglašen najpopularnijim hrvatskim portalom izvan Hrvatske i portalom godine 2010., a godinama su portalu stizale pohvale s mnogih strana. Najviše je pohvala stiglo kad sam najavio da se kao dugogodišnji urednik 30. travnja 2016. (www.arhiva.croatia.ch) povlačim s portala u, nadam se, zasluženu „mirovinu”. Naravno da na sve pohvale gledam sa simpatijama, što je prirodno svakoj osobi, pa ni ja nisam iznimka.

Što savjetujete danas mladim ljudima, da ostanu u Hrvatskoj ili da odu živjeti u inozemstvo?

Teško je iz pozicije u kojoj se nalazim bilo što savjetovati mladima. U Hrvatskoj mnogo toga nije kako bi trebalo biti, i sad, trebaju li mladi naći snage i to što ne valja promijeniti nabolje ili sreću potražiti u inozemstvu? I u inozemstvu sreća ne pada nikomu sama od sebe u krilo, treba marljivo raditi i sreću zaraditi, pa svaki mladi čovjek treba sam za sebe odlučiti kojim će putem ići.

Otkad ste u mirovini i čime se sada bavite?

Dok nas korona nije razdvojila, redovito smo supruga i ja dvaput tjedno odlazili s prijateljima na zajedničku kavu, a sada nastojim što ugodnije sa suprugom provoditi mirne umirovljeničke dane i što je češće moguće uživati čuvajući petogodišnjeg unučića i biti mu partner u igri i u svemu što zamisli. Inače, kroz više od 15 godina vođenja portala zaražen sam ne virusom korone, nego virusom novinarstva, pa umjesto objavljivanja priloga na portalu, koji više ne postoji, hobi mi je svakodnevno slati razne priloge poznatim i nepoznatim „e-mail prijateljima“ na moje brojne e-adrese. Neke s tim oduševljavam i zahvaljuju mi, nekima sigurno i dosađujem, ali šute i trpe. I eto, tako po mogućnosti do stote godine života!

Tekst: Nikolina Cukrov Lovrić

Prijevod na njemački: Ana Števanja Macan

Fotografije: Zvonimir Mitar

Izvor: Libra 49