Na jednom od naših uredničkih sastanaka rodila se ideja da portretiramo dugogodišnje zaslužne članove Hrvatskog kulturnog kluba. Čast da bude prvi pripala je jednom od najaktivnijih Hrvata u našoj okolini.
Stjepan Habijanović se rodio 1945. godine, u Prigorju, Križevci, gdje je završio osnovnu školu. Htio je nastaviti redovito školovanje u gimnaziji a nakon toga i redovito studirati, ali roditelji mu to, iz financijskih razloga, nisu mogli omogućiti. Trebao je što prije završiti srednju školu, zarađivati i dalje se sam školovati. Srednju školu tehničke struke završio je u Zagrebu. Zaposlio se te upisao izvanrednu višu tehničku školu strojarskog smjera.
Radio je puno radno vrijeme, a navečer bio na predavanjima. To je trajalo pune tri godine. Nije mu bilo lako, ali se mogao motivirati pa je izdržao. Ipak, nakon toga je imao osjećaj da je u te tri godine u njegovom životu nastala neka praznina! Dok su njegovi iz generacije slobodno vrijeme koristili za izlaske, druženja, zabave i razonodu, on je bio na predavanjima, a vikendom učio. Kasnije je uočio da se ipak isplatilo!
Stjepko je oženjen, ima dvoje djece i zasada dvoje unučadi. Ove godine, u listopadu, supruga i on su proslavili 50. godišnjicu braka.
Koji je Vaš životni put? Što Vas je navelo da se preselite u Švicarsku?
Imao sam jednog prijatelja u Švicarskoj koji me nagovorio i pomogao mi da dođem. To je bilo 12. 8. 1969. kada sam imao 24 godine. Iako sam u Hrvatskoj imao radno mjesto, odlučio sam se za odlazak iz dva razloga. Prvi je, naravno, ekonomski, odnosno bolja zarada; želja da se što prije riješi stambeno pitanje i osnuje obitelj. U ono je doba u Hrvatskoj za to trebalo puno vremena. Drugi razlog bila je želja da se upozna nešto novo, da vidim i upoznam barem jedan dio Europe i svijeta, druge ljude, drugu kulturu, da steknem nova iskustva i proširim svoj životni horizont.
Nisam imao namjeru ostati toliko dugo, nego se nakon nekoliko godina vratiti, ali okolnosti su se mijenjale pa su se tako mijenjali i moji planovi. Tako je prošao i moj cijeli radni vijek u Švicarskoj.
Jeste li nailazili na kakve probleme?
Na neke značajnije probleme nisam nailazio. Jedino što nije bilo moguće dovesti obitelj, odnosno suprugu, bez radne dozvole. Krajem 60-ih i početkom 70-ih Švicarska je trebala radnu snagu svih kategorija tako da s produljenjem radnih dozvola nije bilo problema. Kasnije, sredinom 70-ih počele su inicijative desnih političkih stranaka za ograničenje broja stranaca u Švicarskoj. To je donijelo izvjesnu nesigurnost svim doseljenicima. No, imalo je i pozitivan efekt, ljudi su više štedjeli i investirali u Hrvatsku, pogotovo u nekretnine. U to su vrijeme stranci u Švicarskoj bili skoro isključivo Europljani, većina njih iz južne Europe; Italije, Španjolske, Portugala i naravno iz bivše Jugoslavije. Danas bi mnogi Švicarci bili sretni da je ostala ta struktura doseljenika.
Što ste radili dok ste bili poslovno aktivni?
Prve sam radio u proizvodnom industrijskom pogonu na montaži strojeva jer sam za takav posao dobio radnu dozvolu. U toj firmi koja mi je dala radnu dozvolu bilo je mnogo stranaca iz raznih država Europe: Italije, Španjolske, Portugala, a također i iz Hrvatske. Stanovali smo u tzv. hotelu za samce, družili se, bavili sportom i tako smo manje osjećali nostalgiju za domovinom. Moram reći da je to bilo vrijeme lijepih uspomena. Za mene je to trajalo svega godinu i pol jer sam nakon ženidbe, u listopadu 1970., unajmio stan. Čim sam bolje naučio njemački jezik, i kada sam mogao mijenjati firmu i struku, radio sam kao konstruktor sljedećih 8 godina. Paralelno sam se doškolavao u informatici, te od 1980. počeo raditi kao informatičar, najprije u industriji u Badenu, a zadnjih 10 godina u jednoj banci u Zürichu.
Je li Vam žao što ste ovoliko puno godina proveli u Švicarskoj; je li moglo biti drugačije ili sve ima svoje razloge?
Ne, nije mi žao za godine provedene u Švicarskoj. Uvijek bi moglo biti drugačije, ali je teško ili nemoguće procijeniti kako bi bilo da je bilo drugačije. Ja se nikada previše ne osvrćem na prošlost, živim po principu „ovdje i sada“ i pokušavam iz toga napraviti najbolje. Naravno da sve ima svoje razloge, oni koji su ostali živjeti u Hrvatskoj i oni koji su se vratili imali su svoje razloge kao i oni koji su ostali živjeti izvan domovine. Važno je da uvijek stojimo iza odluka koje donosimo, da imamo neki životni cilj koji nas motivira i daje nam potrebnu energiju. Ali pri tome moramo biti i dovoljno fleksibilni da ako se promijene okolnosti i mi možda promijenimo i planove i naš krajnji cilj. Meni je bilo važno održavati kontakt s domovinom, s rodbinom i prijateljima. Hrvatska je za mene ostala moja prva domovina, a Švicarska je postala moja druga domovina. Volim i naš hrvatski Jadran kao i ove švicarske Alpe.
Zašto i kad ste se priključili Hrvatskom kulturnom klubu i koja je tada bila Vaša glavna motivacija?
Ovdje se moramo malo vratiti na 70-e godine kada je 1971. godine osnovana prva hrvatska udruga u Švicarskoj „Hrvatska Kulturna Zajednica“ HKZ s nekoliko ogranaka i sjedištem u Zürichu. Toj organizaciji pristupio sam 1976. godine i početkom 90-ih imala je preko 500 članova. Ona tada nije bila priznata od tadašnjeg Jugoslavenskog Konzulata niti od Jugoslavenske Ambasade u Bernu i to samo zato što je nosila ime „Hrvatska…“, a ne Jugoslavenska. No, to je jedna druga i duga priča u koju sada ne bih ulazio u detalje. Početkom 90-ih pojavile su se i mnoge druge hrvatske udruge kao i političke stranke. Novi ljudi koji su se tada učlanili u HKZ htjeli su se kroz udrugu baviti i politikom iako je u statutu udruge stajalo da je ona kulturna i nepolitička udruga. Čak štoviše, htjeli su tu udrugu kolektivno učlaniti u jednu tada novu političku stranku što mnogim ostalim članovima i centralnom ogranku Baden-Zürich nije bilo prihvatljivo. Hrvatska kulturna zajednica je do tada više od 25 godina vrlo uspješno radila na njezi hrvatske kulture kao i na očuvanju i jačanju hrvatskog identiteta.
Ona se 2000. godine u tadašnjem obliku raspala kao žrtva učenja demokracije. Od njenog centralnog ogranka Baden-Zürich nastao je sadašnji Hrvatski kulturni klub u kojem sam bio od samog početka i sudjelovao kao suorganizator. Moja motivacija bila je da imamo udrugu kroz koju se možemo družiti i održavati razne društvene susrete i kulturna događanja, kao i čuvati hrvatski identitet.
No ima nešto što nama u našemu Klubu, a ni ostalim udrugama nije uspjelo, a to je uključivanje naše druge generacije, tzv. sekondosa, u društveni i kulturni rad. Oni su se polaskom u školu vrlo rano integrirali u ovo društvo te ih hrvatske udruge, osim sportske i poneke kulturnoumjetničke grupe, ne zanimaju. Po mome mišljenju, na tom području smo mogli i trebali više napraviti.
S obzirom da ste dugogodišnji aktivist, koje su sve bile Vaše zadaće u radu s HKK? Smatrate li se i na nekim drugim područjima aktivistom?
U HKK bio sam od samog osnivanja član upravnog odbora, a jedno vrijeme i blagajnik. Sudjelovao sam u organizaciji društvenih susreta i ostalih klupskih aktivnosti, kao npr. izdavanju našeg dvojezičnog časopisa “Libra”.
Za vrijeme domovinskog rata također sam bio aktivan. Godine 1991. bio sam suosnivač “Hrvatskog humanitarnog foruma” koji je sakupljao pomoć za Hrvatsku, posebno za prognanike. Za vrijeme rata, a i nekoliko godina nakon toga HHF je transportirao oko 300 kamiona raznorazne pomoći za Hrvatsku. Sudjelovao sam i u osamostaljivanju Hrvatske dopunske škole koja je tada bila u sklopu Jugoslavenske dopunske škole.
Bilo je mojih aktivnosti i na drugim područjima. U mojoj općini bio sam član tkz. “Konsultativer Ausländerrat” (Savjetodavno tijelo za strance), a dvije godine i predsjednik toga tijela.
Početkom 2000. godine švicarski Bundesrat je pokrenuo projekte za bolju i bržu integraciju stranaca i ja sam u našem kantonu Aargau sudjelovao u jednom od tih projekata. Imali smo zadatak pred kantonalnim vlastima dati prijedloge i referirati kakve probleme imaju stranci i što bi kantonalne i lokalne vlasti mogle poduzeti za njihovu bolju i bržu integraciju. To su prije svega bili tečajevi njemačkog jezika za roditelje, ali i za djecu koja su dolazila iz inozemstva u više razrede i nisu dovoljno znala njemački jezik. Zatim je postojala potreba za više cjelodnevnih vrtića jer su kod stranaca u većini slučajeva oba roditelja radili.
Dakle, pored mog redovnog radnog odnosa bio sam dosta aktivan i u društvenom životu, a to sam mogao zahvaljujući mojoj supruzi Vesni koja me podržavala i često preuzimala i moj dio obiteljskih i kućanskih poslova. Na tome ću joj uvijek biti zahvalan. Ne kaže se uzalud da žena drži tri ćoška u kući!
Čime se sada bavite kad ste u mirovini?
Dok sam radio, pored obiteljskih obveza i društvenog rada, bilo je vrlo malo vremena za ostale slobodne aktivnosti ili hobije. Kada sam došao u mirovinu, uzeo sam si više vremena za boravak u prirodi i planinarenje, za malo više druženja s prijateljima. Volim se opustiti uz slušanje muzike ili čitanje. Također volim više boraviti u Hrvatskoj nego sam to mogao za vrijeme radnog odnosa.
Osim toga, dosta vremena posvetim unucima dok su još u predškolskom uzrastu i dok još žele provoditi vrijeme s djedom i bakom.
