Rea Stark Rajčić – Intervju

Rea Stark Rajčić drugi je Hrvat u svijetu brzih električnih automobila. Uz Antona Piëcha, sina Ferdinanda Piëcha, bivšeg predsjednika upravnog odbora Volkswagena i praunuka Ferdinanda Porschea, suosnivač je švicarske start up tvrtke Piëch Automotive. Rajčić je i član Uprave te dizajner njihova prototipa automobila, sportskog dvosjeda Piëch Mark Zero predstavljenog na ovogodišnjem Sajmu automobila u Ženevi.

Dok njegovu tvrtku obilaze alumni švicarskih sveučilišta, on u razgovoru za Libru, čiji je nekoć bio grafički urednik, objašnjava zašto mu Mate Rimac nije konkurencija. Ovaj kreativni 36-o godišnjak govori o počecima u autoidustriji, o tome što ga je inspiriralo da se upusti u tu avanturu kao i o svojim hrvatskim korijenima.

Toni Piëch i ja smo prijatelji već dugi niz godina, čak sam i kum njegovom sinu, i nakon ideje proizašle iz razgovora prije četiri godine smo započeli ostvarivati tu ideju u privatnosti naših studija. Moglo bi se reći ispod radara i bez bilo kakve publike. On je oduvijek povezan s automobilima, a ja sam se htio okušati u nečem sasvim novom. Bilo je potrebno mnogo dizajniranja i mnogo inženjerskog rada, a rezultat je Piëch Mark Zero. Predstavljen je na ovogodišnjem auto sajmu u Ženevi i izazvao je veliki interes.

Piëch Mark Zero je električni koncept automobil, no nije ograničen samo na električni pogon. Nudimo platformu za sve vrste pogona vozila odnosno električni pogon, hibridni kao i pogon na benzin.

Jako volim dizajn iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Htio sam da auto bude dizajniran klasično za to razdoblje. Znate ono, ugodan gentelmenski auto.

Da, moglo bi se reći da vuče na Aston Martin db4 ili db5, ali u njega je ugrađeno mnogo dizajna iz pop kulture. Primjerice, stražnji dio podsjeća na masku Iron Mana, iz istoimenog stripa.

Obožavam stripove, a kao što vidite najdraži mi je je Iron Man.

Jesu. Tri potencijalna kupca su iz Hrvatske.

Nažalost, u Hrvatskoj ne postoje preduvjeti za proizvodnju na nama potrebnom nivou. U Münchenu imamo veliki inženjerski centar, pa smo koncentrirani na njega. Međutim, razmišljali smo o otvaranju svojevrsnog centra za dizajnerski i tehnološki razvoj u Splitu. U Hrvatskoj je mnogo kreativnih ljudi, i to bi nam svima moglo koristiti.

Definitivno nismo konkurencija jer radimo različite stvari. On je proizvođač tzv. Hypercars dok mi proizvodimo sportske automobile. Naš auto će koštati između 150 i 170 tisuća eura dok njegov automobil košta preko milijun eura. Predvodnik je u pokazivanju mogućega u budućnosti mobilnosti. O njemu mislim sve najbolje i mislim da je veoma inteligentan. Sreo sam ga na sajmu u Ženevi i posjetio sam ga u Svetoj Nedelji. On, Toni i ja čak imamo i grupni chat u kojem raspravljamo o različitim stvarima.

Teško je to odrediti. Naime, ne bih ih baš opisao kao konkurenciju jer su mnogo stariji i veći od nas, a i naša je misija drukčija, ali mi ulazimo u arenu s modelom automobila Porsche Taycan. Uspoređujemo se sa sportskim automobilima te pokušavamo stvoriti novu eru u kategoriji punopravnih sportskih automobila.

Iako sam oduvijek bio lud za autima, nisam mislio da ću raditi u auto industriji. Kao 16-o godišnjak mijenjao sam motore na Alfa Romeu, poboljšavajući ih, ali nikad nisam mislio da ću dizajnirati aute. Ovo je moj prvi dizajn automobila. Prije sam se bavio dizajnom robe široke potrošnje. Primjerice, dizajnirao sam aparate za kavu Nespresso. Bilo je to zabavno, ali dizajniranje auta je nešto sasvim drugo. Mnogo je kompliciranije i zahtjevnije, pa čak i uz tim od 20-ak dizajnera.

Uh, to su bila svjetla. Još uvijek nisam potpuno zadovoljan s prednjim svjetlima.

Naš poslovni model je jedinstven. Upravo smo usred planiranja proizvodnje. Optimum za masovnu proizvodnju bit će između devet i deset tisuća jedinica godišnje. Više je to nego što proizvodi Aston Martin, a otprilike onoliko koliko proizvodi Ferrari.

Potrebno nam je još dvije do tri godine dok ne izađemo na tržište. Moramo obaviti još zimske i ljetne testove te urediti još mnoštvo sitnica.

Tako je, a sada smo već prošli polovicu tog plana. Osim o testiranjima prototipa, proizvodnja ovisi i o novcu, odnosno investicijama.

Sljedeća runda investicija bi trebala iznositi oko 300 milijuna franaka, a sredstva bi osigurale najvažnije švicarske banke i fondovi Venture Kapital.

Dosta je interesa od velikih, međunarodnih fondova. Ovakvu vrstu investicije lakše je dobiti od fondova s Bliskog istoka, Kine i Sjeverne Amerike. Interes su pokazali investitori iz Silicijske doline. Nažalost, ne mogu otkriti više.

Do sada smo uložili nešto manje od 30 milijuna švicarskih franaka, a početni kapital je došao od nas samih, obitelji i prijatelja. Uglavnom iz privatnih izvora.

Baterije nisu naše proizvodnje. Koristimo baterije njemačko-kineskog proizvođača Desten Grupe. Riječ je o sasvim novom tipu baterije, a što je bio veoma riskantan potez jer smo prvi koji su takvu bateriju stavili u auto. Kada je riječ o stanicama za punjenje, moguće je koristiti standardne punjače Type 2 flag ili puniti automobil preko naših stanica za punjenje.

Ne primamo prednarudžbe, ali postoji popis od 500 potencijalnih kupaca.

Ne smatram se potpuno Hrvatom, ali ni Švicarcem, ja sam oboje. Važno je poznavati svoje korijene, ali osim što sam najprije otac i suprug, ustvari se smatram građaninom svijeta.

Moji roditelji su Hrvati, ali ja sam rođen u Švicarskoj. Moj otac je igrao nogomet za švicarske klubove. Prve tri godine školovanja sam proveo u Kaštelima da bismo se ponovno preselili u Švicarsku zbog početka rata. Za Hrvatsku me vežu lijepe uspomene uz djetinjstvo, iako se sjećam da je škola u Hrvatskoj bila teža nego u Švicarskoj.

Svake druge godine provedem dosta vremena u Hrvatskoj, a osim Kaštela volim posjetiti Dubrovnik, te otoke Korčulu, Vis i Hvar. Posebice mi je draga Korčula zbog tamošnjih vina koje volim. Imam i svoj vinski podrum.

Definitivno je to Stina, bijelo vino.

Razgovarala: Antonela Grill Zečević
Prijevod na njemački: Marina Matić