Gospođa Katarina Livljanić, doktorica i profesorica sveučilišta Sorbonne u Parizu, prihvatila je vođenje katedre vokalne glazbe na visokoj školi Schola cantorum Basiliensis u Baselu. U glazbenom životu u Baselu je već dugi niz godina Hrvat profesor Lorković ostavio svoj pečat na katedri violine. Tako je Švicarska znanost i umjetnost obogaćena s još jednom Hrvaticom, stručnjakinjom svjetske vrijednosti. Kada bi Odbor za dodjelu Nobelove nagrade uveo tu nagradu za umjetnost, gospođa Livljanić bi sigurno bila značajna kandidatkinja.
Rođena na obali Jadranskog mora završila je školovanje u Zadru, zatim diplomirala na konzervatoriju u Zagrebu te prešla u Pariz gdje je ubrzo doktorirala i postala profesoricom za srednjovjekovnu glazbu. To za ovako visoko obrazovanu i inteligentnu, a usto i s mnogim sposobnostima nadarenu ženu, nije bilo dovoljno. Ona 1997. godine osniva Dialogos, muzičko-kazališni zbor koji se u SAD-u, Europi, Latinskoj Americi i sjevernoj Africi proslavio nastupima na brojnim festivalima. Taj je zbor dobio visoka priznanja i nagrade, a gospođa Livljanić visoka hrvatska i francuska odlikovanja. Solo je interpretirala Marulićevu Juditu, izvela je mnogo puta, čak i u renomiranom glazbenjaku Lincoln u New Yorku i oduševila publiku.
To nije sve: ova umjetnica piše za hrvatsku tiskovinu kolumne Matoševe vrijednosti kao i knjige o srednjovjekovnoj glazbi.
Kako i zašto ste se odlučili preuzeti Vašu funkciju u Baselu?
Schola Cantorum Basiliensis je zaista čarobno mjesto i jedna od najjačih, ako ne i najjača, međunarodna visokoškolska institucija za interpretaciju rane glazbe. Nakon dugog niza godina rada na sveučilištu Sorbonne u Parizu, gdje je moj rad dijelom bio posvećen i teoretskim predmetima, s radošću sam usmjerila svoj rad na predavanje interpretacije pjevanja. Vrijeme je da svoje iskustvo interpreta podijelim i prenesem na mlade. U tom smislu je radno mjesto u Baselu došlo zaista u pravi čas.
Kako su Vas prihvatili? Jesu li ispunjena Vaša očekivanja?
Jako mi je drag rad na Scholi Cantorum Basiliensis. Riječ je o puno manjoj školi nego što je to bila Sorbonne, tako da je rad usmjeren na značajno individualniju razinu, atmosfera je gotovo obiteljska, studenti su iz cijelog svijeta, razina studenata je izvrsna, jako su motivirani i samostalni. To je mala obitelj velikih zanesenjaka i perfekcionista koji su se okupili sa svih kontinenata i moja očekivanja nisu ispunjena, nego nadmašena.
Hrvati, Francuzi i Švicarci, možda bolje definirano Baslovčani, su razni ljudi, po kulturi i tradiciji, ali i po utjecaju klime i političkih smjerova. Osjećate li razliku tih okruženja?
Kako što sam spomenula u prethodnom pitanju, škola se fizički nalazi u Baselu, ali je vrlo kozmopolitska i u njoj su i među studentima, ali i među kolegama profesorima, ljudi iz cijeloga svijeta. Ovdje se i više nego u velikom Parizu, gdje sam živjela dugi niz godina, osjećam u sredini u kojoj ne dominira jedan mentalitet ili kultura, već je riječ o jedno vrlo zanimljivoj i stimulativnoj mješavini ljudi koji su se iz umjetničkih razloga odlučili na iseljeništvo. Švicarska i sama ima poliglotizam ugrađen u svoju bit, i to je izvanredan način da čovjek šire i fleksibilnije razmišlja jer jezik utječe na misao, a prisutnost različitih jezika u svakodnevnom životu čini misao otvorenijom za prihvaćanje drugih i drugačijih mentaliteta, ljudi i načina razmišljanja.
Vi ste pjevačica, pedagoginja, umjetnička voditeljica ansambla Dialogos i spisateljica. Koja funkcija Vam je najdraža i kojoj posvjećujete najviše svog vremena?
Ne vidim ih kao različite funkcije, sve su one različiti načini izražavanja iste unutarnje potrebe i međusobno se nadopunjuju. Kada se posvećujem jednoj, i druge se hrane tim istim procesom.
Dialogos je zaista bio moj mladenački san jer sam od djetinjstva bila zainteresirana za srednjovjekovnu glazbu. Moj se djetinji san ostvario tim velikim projektom koji je zauzeo najveći dio moj kreativnog rada. Od osnutka prije 25 godina u Parizu do danas obišli smo više kontinenata i snimili nepoznate srednjovjekovne repertoare na CD-ove i DVD-ove, među kojima ima i puno hrvatskih izvora.
Koji su Vaši daljnji planovi?
U suradnji s režiserkom Sandom Hržić radimo na jednom velikom projektu koji će svoju premijeru doživjeti ovoga ljeta – to je glazbeno scenska verzija Držićeve Hekube.
Na švicarskom ETH-u (Eidgenossische Technische Hochschule = Savezna tehnička visoka škola) svoj su pečat već ostavili hrvatsko-švicarski nobelovci Lavoslav Leopold Ružička i Vladimir Prelog. Ondje aktualno vode istraživanja hrvatski znanstvenici, profesori Nenad Ban i Srdjan Čapkun, koji su već surađivali s Hrvatskim kulturnim klubom i svojim predavanjima obogatili naše znanje. Nadamo se da ćemo uspjeti pridobiti i profesoricu Livljanić, da nas svojim predavanjem dovede na višu kulturnu razinu.
Intervju vodio i preveo na njemački: Georg Foglar
Izvor: Libra 50
