Povodom dvadeset godina Hrvatskoga kulturnog kluba, imala sam čast intervjuirati jedinog njegova predsjednika, u moru svih ostalih predsjednica. Ne samo da se razlikuje po tome što je bio jedini muški predsjednik, već se odlikuje i posebno zanimljivom životnom pričom te izrazito visokim brojem godina – gospodin Jura Foglar ovo je ljeto napunio 93 godine.

Možete li se predstaviti punim imenom i prezimenom, datumom i mjestom rođenja?

Zovem se Juraj Georgius Josip Foglar, a rodio sam se 18.8.1929. godine u Tuzli. Juraj je bio djed po majci, Josip djed po ocu, a ime Georgius je navodno dodao svećenik koji me krstio. Matične urede su u to doba vodile crkve.

Čime su se bavili Vaši roditelji te gdje i kako ste proveli svoje djetinjstvo? Što Vas podsjeća na prošlost?

Otac je bio liječnik, sreski/kotarski liječnik pola dana, a privatni liječnik drugu polovicu dana. Majka je bila učiteljica u pučkoj školi. Prvih 7 godina svog života proveo sam u Tuzli, tamo sam i završio prvi razred pučke škole kod opatica, zatim smo bili 6 godina u Gospiću gdje sam završio još 3 razreda osnovne i 2 razreda gimnazije. Iz socijalnog pogleda djetinjstvo mi je bilo strašno, u Tuzli nisam imao nijednog prijatelja, u Gospiću također. Prijateljske obitelji mojih roditelja i u Tuzli i u Gospiću su bile bez djece. Ministrirati sam počeo odmah u župnoj crkvi u Gospiću i tamo sam stekao jednog prijatelja, no s njim se nisam smio igrati ili ga posjećivati.

Na prošlost me podsjeća učenje francuskog jezika kod jedne učiteljice koja je htjela brzi uspjeh a zapravo je postigla demotivaciju. Poslije učenja sam svirao violinu, isto bez motivacije i bez puno sluha. U školama sam uvijek bio najbolji đak, odlikaš, što mi je donijelo mnogo mržnje i batina od drugih đaka. Tjelesno sam bio slab, nisam imao prilike baviti se bilo kojim sportom. Roditelji su mi bili kupili utege koje sam možda digao dvaput u cijelom djetinjstvu.

Zašto ste odlučili doći u Švicarsku i koje godine ste se preselili?

Bio sam na prvoj godini specijalizacije na klinici za neuropsihijatriju u Vinogradskoj u Zagrebu. Na jednom sindikalnom sastanku u klinici sam iznio neke, gotovo kriminalne nepravilnosti, zbog kojih su bili oštećeni neki pacijenti. Što nisam progledao je bilo, da sam tako upao u sukob dalmatinske i zagrebačke frakcije unutar komunističke partije u Vinogradskoj. Zagrebačka frakcija me je htjela pojačati s prijemom u komunističku partiju. To sam odbio iz religioznih razloga i nakon toga mi nije bila produžena specijalizacija. Imao sam samo mogućnost otići kao liječnik u provinciju, aii je moja tadašnja supruga odbila poći sa mnom, što je dovelo i do razvoda braka.

Pasoš sam imao, jer sam za vrijeme studija bio drugi sekretar skijaškog saveza Hrvatske i kao takav vodio jugoslavensku žensku reprezentaciju na natjecanje u skijaškom trčanju u Švicarsku. To je odredio skijaški savez Jugoslavije u Beogradu, vjerojatno jer sam se uspješno istaknuo u unapređivanju odnosa jugoslavenskog skijaškog saveza s drugim evropskim organizacijama istog ili sličnog karaktera. Savršena organizacija tokom mog prvog putovanja vlakom za Švicarsku, kao i moje simpatije za međunarodni crveni križ i švicarsku neutralnost, su presudili da se odlučim preseliti u Švicarsku. Dok smo se vozili vlakom, napadao je snijeg, nastale su komplikacije, vlak je previše kasnio i skoro smo zakasnili na natjecanje, kad su se u Brigu pojavili ljubazni službenici švicarske željeznice i kazali da je organiziran poseban vlak da još na vrijeme stignemo i da se ništa ne brinem. Tada sam komentirao sam sa sobom „U ovoj se zemlji dade živjeti!“.

Kako je izgledao Vaš početak ovdje, Vaš životni put u Švicarskoj? Kako ste se osjećali?

S prvom ženom sam se oženio 1954., naša kći Lidija se rodila 1957. U Švicarsku sam došao 1958. godine. Radio sam u jednoj psihijatrijskoj klinici, imali su dosta naučnog materijala, tamo se razvilo puno antidepresiva, ali je atmosfera bila vrlo morbidna. Ja sam sam u tom trenu bio u teškoj depresiji – raspadnuti brak, mala kći ostala kod bivše žene, možeš misliti kako mi je bilo. Uspio sam napisati jedan znanstveni rad i 1960. sam počeo raditi u Sveučilišnoj klinici u Zürichu, Manfred Bleuler mi je bio šef i tada sam se počeo osjećati odlično. Ciriška klinika je bila Vatikan psihijatrije, imponiralo mi je sve. Čekajući švicarsko državljanstvo da bih mogao početi samostalno raditi, specijalizirao sam i internističku medicinu. A pet godina nakon dolaska u Švicarsku, poslije pomirbe, rodio se i sin Christian.

Čime ste se sve za života bavili i koji vam je bio najdraži posao od svih? Kako to da ste odlučili postati psihijatar?

Joj, to je moja najveća tragedija u životu. Ja sam cijeli život htio biti novinar, to je zapravo moja jedina želja bila. Imam talenta za novinarstvo i volio sam pisati, ali me tata zaklinjao da idem na medicinu jer je to bila obiteljska tradicija. A svi studiji prikladni za novinarstvo su tada provođeni u analiziranju publikacija Tita, Lenjina i Stalinja, što mi je bilo preglupo. I tako sam dospio na medicinu. Tokom studija sam se bavio svime i svačime a ispite sam polagao vrlo lako. U psihijatriji sam počeo onako kako se u psihijatriji mora, počeo sam analitički, radio sam kombinaciju psihoterapije i psihofarmakologije, a moje novinarstvo je završilo sa završetkom mature.

Što je Vaš najveći uspjeh? Mislite li da ste išta mogli bolje napraviti, biste li sad išta mijenjali da možete?

Najveći uspjeh je što sam u Švicarskoj uveo infuzijsko liječenje kao novu metodu u psihijatriji. S tim sam počeo dok sam radio u klinici u Baselu – čitao sam tekst japanskih liječnika kako se psihijatrijski lijekovi inkludiraju u infuziju i tako primjenjuju na pacijente. Osim toga sam dobio krevete u bolnici Bethesda u Baselu, gdje su moji pacijenti bili smješteni u iste sobe s bolesnicima drugih odjela. Prije toga se to smatralo nemogućim. Psihički bolesnici su morali u psihijatrijske bolnice, koje su redovito na rubu ili izvan gradova. Bolesnici koji su u klinici trebali ostati po dva, tri ili više mjeseci, kod mene su trebali ostati do 2, 3 ili 4 tjedna. Tako sam skratio patnju pacijenata i smanjio troškove liječenja. Čim sam otvorio svoju privatnu ordinaciju u Baselu, 2.7.1973., počeo sam provoditi infuzijsku terapiju i ambulantno. Radio sam do svoje 87. godine, do ožujka 2016. Ukupno 45 godina sam radio u praksi – nisam htio pacijente ostaviti na cjedilu, a i trebao sam financije. Raditi sam mogao i dalje, ali 2009. godine sam prešao živjeti u Zürich, tako da sam trebao ići u Basel vlakom ili autom, što mi je postalo prenaporno. Tada sam svoje pacijente uspio preraspodijeliti po novootvorenim ordinacijama u Baselu i okolici.

Moj rad za osobe s invaliditetom smatram također uspjehom. U Reinachu kraj Basela je 1972. godine osnovana zaklada WBZ (Wohn- und Bürozentrum für Körperbehinderte – Centar za stanovanje i rad) za osobe sa tjelesnim ograničenjima. Bio sam izabran u upravni odbor zaklade i u njemu bio aktivan skoro trideset godina. Istovremeno sam bio izabran u kantonalnu komisiju za invalide u kantonu Basel Stadt. Od kantonalnih je invalidskih komisija u cijeloj Švicarskoj nastala organizacija Pro Infirmis, kao krovna organizacija mnogobrojnih društava osoba s tjelesnim i psihičkim ograničenjima. I u toj organizaciji sam bio član radnog odbora za sjeverozapadnu Švicarsku i tamo radio isto skoro trideset godina. Pokraj uspjeha u struci i znanstvenom radu, smatram taj moj trud sa socijalnim zadatcima vrlo važnim uspjehom.

A što bih promijenio? Čovjek treba ponekad biti oštar u životu. To mi je najveća greška, bio sam previše blag.

Jeste li na nečemu zahvalni Hrvatskoj?

Haha, mislim da ta zemlja mora biti meni zahvalna, iskreno rečeno. Ja sam s njom bio prekinuo iz više razloga. U Drugom svjetskom ratu doživio sam sva ona krvoprolića koja su se događala u Lici, koje su radili Hrvati nad Srbima, židovima, nad djecom i ženama. Moj otac je rekao: „Ja sam prvo građanin svijeta, onda građanin Europe, tek onda na kraju i građanin Jugoslavije, ali Hrvat.“, i ja se s time slažem. Moj otac je bio svjetski čovjek, a mama je bila teški nacionalist. Odbio sam dvije velike ponude u svijetu samo da bih bio Švicarac, samo da moja djeca budu Švicarci.

Kad je počeo rat u Hrvatskoj učinio sam jako puno, a najviše u stožeru za lijekove. Hrvatska katolička misija u Baselu je organizirala Odbor za pomoć Hrvatskoj i zamolili su me da uđem u taj Odbor. Kroz moje veze sa švicarskom industrijom pribavio sam lijekova za milijunske iznose. Svaki put kad bi im nečega nestalo, oni bi mene zvali da im iz Švicarske pošaljem novu turu, što sam redovito i činio. Najviše me pogodilo što Hebrang i Tuđman nikad nisu poslali pismo zahvale firmi Sandoz u Švicarskoj, koja je na moju intervenciju poklonila Hrvatskoj lijek Sandoimmun u vrijednmosti od 600’000.- švicarskih franaka.

Kako je počela Vaša priča s Hrvatskim kulturnim klubom i kada točno?

Počela je s Vesnom, mojom drugom i sadašnjom ženom. Na jednu skupštinu prijašnje Hrvatske kulturne zajednice otišao sam samo zbog nje. Tu je izbila otvorena svađa između ekstremno nacionalističkih i primitivnih, i s druge strane kulturnih Hrvata u Švicarskoj, i bilo je očito da se je Zajednica raskolila. Tada je jedna grupa odlučila osnovati Hrvatski kulturni klub. Vesna je bila prva predsjednica, a ja sam pomagao. Zapravo sam ja vodio klub tek zadnjih deset godina, ali ne samo ja, i Ana Števanja, i Stjepko Habijanović i Dubravka Eror i mnogi drugi… a kad više nitko nije htio onda sam ja morao preuzeti i ulogu predsjednika.

Na čemu ste Švicarskoj zahvalni? Čime Vas je sve Švicarska obogatila?

Na svemu. Dali su mi utočiste kad sam bio zbilja shrvan, dali su mi dobru plaću, iako sam dobro i radio, a i dali su mi državljanstvo nakon dvanaest godina. Švicarska me obogatila sa svime onime što imam, i to sam postigao poštenim radom. Nisi bogat ako imaš novce a nemaš ono drugo. Nije bogat onaj koji ima dovoljno, a želi više. Kao psihijatar naučio sam što je vrijedno od života. Shvatio sam to kad su mi počela pristizati priznanja od strane pacijenata i od strane struke… da ljudi zbilja priznaju ono što radim.