Ivna Žic mlada je svjetska žena. Rođena u Zagrebu, odrasla u Švicarskoj, boravila u Americi, studirala u Njemačkoj, nastanjena u Beču. Ima hrvatsku i švicarsku putovnicu, govori jednako dobro njemački, engleski i hrvatskih jezik, ali piše ipak na njemačkome jeziku.

Napisala je nekoliko kazališnih komada. Najpoznatiji su „Blei“, igran u bečkom Schauspielhausu 2017. godine, i „Die Gastfremden“, koji je 2020. godine imao premijeru u St. Gallenu. Uspješno je režirala „Rio Bar“ koji je po tekstu Hrvatice Ivane Sajko bio njen diplomski rad na Akademiji u Hamburgu i s kojim je 2011. godine gostovala u Zürichu u kazalištu Winkelwiese, te „Hausbruch, eine Pandemie“, 2017. također odigran u kazalištu Winkelwiese.

Roman „Die Nachkommende“ prvo je djelo koje je napisala u tom književnom obliku. Objavljeno je u Berlinu u nakladi Matthes & Seitz i za njega je odmah bila nominirana za švicarsku književnu nagradu Schweizer Buchpreis 2019. godine (također i za Österreichischen Buchpreis 2019.). Uloviti ju u Zürichu za razgovor nije bilo lako. Prvo je pandemija korone onemogućila susret, a onda ga je zapravo omogućila – od rujna pa sve do pred kraj 2020. godine Ivna je morala ostati u Zürichu gdje u kazalištu Hora za mentalno oštećene osobe ima vodeću poziciju za kuratiranje programa. To znači da za ansambl od 18 ljudi odlučuje o pozivanju njemačkih, švicarskih i austrijskih režisera, muzičara, pisaca i drugih stručnjaka koji za ansambl održavaju različite radionice.

Razgovor smo bez problema vodile na hrvatskom jeziku.

Ivna, čestitam Vam, napisali ste prvi roman i već ste za njega bili nominirani za prestižnu švicarsku nagradu Schweizer Buchpreis. Kad ste saznali za nominaciju i kakav je to bio osjećaj?

Saznala sam u jesen 2019. godine, bila sam kod mame i tate u Zagrebu. Javljeno mi je telefonom dan prije puštanja informacije u medije. Za prvu knjigu to stvarno nisam očekivala. Nakon nominacije počeo je maraton za promociju s terminima za sljedeća tri mjeseca. A moj je kalendar već bio pun! U to sam vrijeme, na sreću, radila jednu predstavu u Zürichu, u Neumarktu, a premijera je bila tjedan dana prije dodjele nagrade. Bilo je vrlo intenzivno, s čitanjima u raznim gradovima. Svih pet nominiranih autora dobije puno pažnje, to je ogromna mašinerija koja dugoročno promovira knjigu.

Moj je izdavač, Matthes & Seitz, jedan od najvećih neovisnih izdavača. I oni rade na PR-u, ali ne mogu toliko napraviti kao Buchpreis. Upravo sam tog izdavača htjela, sviđa mi se njihov izbor knjiga. I vrlo sam brzo dobila njihov pozitivan odgovor.

Kako je došlo do toga da nakon nekoliko djela za pozornicu napišete i svoj prvi roman?

To nije došlo odjednom. Ideja se dugo stvarala u meni, imala sam potrebu da sva ta razmišljanja stavim na papir i onda sam polako počela pisati, uz sav drugi rad. Pisala sam dugo, 5 – 6 godina. Imala sam potrebu raditi na tekstu koji funkcionira drukčije od kazališta, kod kojeg ne moram misliti na scenu, režisera i slično.

Posvetili ste ga bakama, ali i jedan djed je dobio dosta prostora…

Da, bakama, s kojima sam bila jako povezana, iako one nisu dobile puno mjesta u tekstu. Knjiga inače nije autobiografska. To je i tekst o generacijama – unuka i baka i djedova – koje se u nekom normalnom životnom ritmu sreću relativno kratko, od 10 do 15 godina. Kad unuci postanu odrasli i kad bi mogli i htjeli postaviti neka pitanja, djedova i baka često više nema. Djed je u ovom tekstu zanimljiv jer je ‘klasičan’ djed koji unucima puno priča, o svemu, ali skoro ništa o sebi. Njegova figura ispunjava unukino djetinjstvo, ali ona onda ustanovi da o njemu jako malo zna. Ali od njega dolazi misao da u pričama postoji snaga, to je njegov poklon unuci.

Većinu ste svoga života proveli izvan Hrvatske, ona je uglavnom bila zemlja za ljetne praznike. Kako to da Vam toliko puno znači?

Da, i to nije bio život ‘između’, kao što se često kaže, na primjer između Züricha i Zagreba ili Beča i Zagreba, meni je taj ‘između’ uvijek smetao. Ako sam negdje, mogu u mislima biti na nekom drugom mjestu. Onda sam tu i tamo. No, nisam između. U Hrvatsku se uvijek vraćam, to nije jedan osjećaj ili rezultat, to su uspomene koje se uvijek nanovo proživljavaju, na primjer kroz mirise, razgovore… U literaturi postoji nostalgija kad se radi o migraciji, čest je crno-bijeli pogled i očekivanja da osjećaji budu određeni i da se o porijeklu mora pisati upravo na taj način. Kod mene je to puno šire, razni osjećaji o mjestima mogu postojati paralelno. Ali mjesto kao Zagreb bilo je jako važno, moralo se pojaviti u romanu. S te je strane tekst autobiografski jer pišem o stvarima koje poznajem, ali se s njima i igram. U literaturi se stvari ipak promijene, ljudi, situacije i grad su opisani s puno više slobode, tu smijem biti radikalnija. Književnost je fragment, ali i zgušnjavanje stvarnosti.

Nadam se da će knjiga uskoro biti prevedena na hrvatski, da ju može pročitati i dio moje obitelji koji ne govori njemački.

Izvor: Libra 49

Razgovor vodila i prevela: Vesna Polić Foglar