Desetljećima su živjeli i radili u Švicarskoj. Sada su, takoreći, emigrirali drugi put: natrag u svoje mjesto rođenja. Naša trojica povratnika, Mišo Perak, Ana Čop i Željko Vukić, govore nam kako su stvorili novi dom u Švicarskoj i što ih je natjeralo na povratak.

Dok Ana Čop i Željko Vukić već nekoliko godina žive u svojim rodnim mjestima, povratak Miše Vlade Peraka još uvijek predstoji. „Mi smo ovamo došli s ciljem da se jednog dana vratimo. Ali pretpostavljam da bi bio težak osjećaj u potpunosti napustiti Švicarsku“, kaže 61-godišnjak. Napokon, otac troje djece proveo je preko 40 godina svog života u svom drugom zavičaju: „Stoga planiramo živjeti svugdje po malo: Božić i Uskrs u svom rodnom Garevcu u Bosanskoj Posavini; Nova godina do Uskrsa u Švicarskoj s našom djecom i unucima; uživati pet do devet mjeseci na moru i napokon u jeseni u Osijeku.“

U 21. godini učeni automehaničar pratio je suprugu, tada još svoju djevojku, i poziv za rad u Švicarsku: „Priznat ću da mi na početku nije bilo lako i da sam noću ustajao i pakirao kofer da se vratim. Ali iz dana u dan navikao sam se i evo već gazim 40 godinu života u ovoj Alpskoj zemlji.” Oboje su, Mišo i njegova supruga, 15 godina radili u ugostiteljstvu u hotelu. Domovinskim ratom život im se preko noći promijenio za 180 stupnjeva. Oboje su zauvijek napustili skijališta i hotelsku sobu i doveli djecu u Švicarsku. Svojim obrazovanjem za metalca, Mišo je uspio pronaći novi posao radeći sa strojevima CNC. Ljubitelj računala već 20 godina vodi i informativni portal Garevac GIP i portal posavina.org. „Preko GIP smo pokrenuli i ostvarili jako puno humanitarnih akcija ovdje u Švicarskoj i za Hrvatsku i za Bosnu i Hercegovinu”, kaže.

Na pitanje hoće li se snaći kad se vrati kući, Mišo je samouvjeren: „S obzirom na to da smo često posjećivali domovinu, mislim da nam to neće predstavljati problem.“

Ana Čop imala je slične ideje kad je napustila Švicarsku i vratila se u Samobor. Međutim, kad je tamo stigla, odjednom je osjetila prazninu: „Da bih se ponovno snašla u Hrvatskoj, prvo sam se morala malo prilagoditi. Nedostajale su mi tipične švicarske kvalitete, kao što su čistoća, savršena organizacija, profesionalnost, korektnost i dovoljno prilika da se osposobim za svoj posao.” Danas se u voljenom Samoboru osjeća potpuno kao kod kuće i u potpunosti uživa u mirovini. Ana je također ostala vjerna svojoj najvećoj strasti: pomaganju drugim ljudima. Velik dio svog vremena vodi Caritasov centar u svom području. Baka četvero djece čuva i unuke. Također s ljubavlju njeguje svoje cvijeće, uranja u poeziju i književnost i uživa u slušanju glazbe – od Vivaldija do dalmatinskih pjesama.

Stoga joj se čini da joj nikad nije dosadno. Također, otkriva svoj moto i tajnu: “Carpe diem“. Stoga uvijek pokušava iskoristiti dan i uživati ​​u životu. Kad mi Ana priča o svom boravku u Švicarskoj, brzo postaje jasno da je puno radila. Poput Miše, u Švicarsku je došla s 21 godinu, iz ekonomskih razloga (stambenog rješavanja): „U Zürichu smo imali prijatelje koji su pomagali suprugu i meni da radimo.” O svojim tadašnjim idejama kaže: „Švicarsku sam zamišljala kao zemlju blagostanja, ne znajući da blagostanje iziskuje bezprijekoran rad i veliko odricanje.” Desetljećima je radila kao medicinska sestra i mentorica pripravnicima u Sveučilišnoj bolnici u Zürichu. „Budući da sam radila s mladima, ostala sam i mlada dušom”, kaže umirovljenica. Tijekom godina zadržala je adresu u Hrvatskoj i živjela na dva mjesta. Anina su djeca odrasla u Samoboru. Sa svojim najboljom prijateljicom, koja je također radila kao medicinska sestra u Švicarskoj, praktički je dijelila posao i odgoj. Obje su radile naizmjenično od 40% do 60%, a zatim 6 tjedana provodile u Hrvatskoj čuvajući djecu: „Ne možete zamisliti savršeniji timski rad.“ Ani je uvijek bilo jasno da će se jednog dana vratiti: „Ostvarili smo svoj cilj i želimo uživati ​​u svom životu u Hrvatskoj.”

Željko Vukić živi već petu godinu kao povratnik u Orašje, u Bosansku Posavinu, nakon trideset godina provedenih u Zürichu: „Moja životna preokupacija je oduvijek bila kultura i ugostiteljstvo i to u rodnom zavičaju koji to i zaslužuje, tako da, čim su se stekli uvjeti za moj povratak, to sam i učinio.“

Oprostiti se od Švicarske također nije bilo lako za 64-godišnjaka: „Osjećao sam se vrlo žalosno, nestvarno, nepovjerljivo. Oprostiti se od toliko divnih ljudi, strašno ugodnih događaja, divnih planina i jezera, veoma je teško za jednu emotivnu dušu.“ Mjesecima kasnije, vizualizirao je šetnju uz Züriško jezero. Isto onako kako je žalosno napustio svoju dugogodišnju domovinu, tako ga živopisno i radosno dočekao stari zavičaj: „Godinama sam se svakodnevno oduševljavao našim starim dobrim stvarima i običajima.“

Željko je magistrirao u znanosti iz područja književnosti. Ljubitelj kulture, studirao je na sveučilištima u Beogradu, Zagrebu i Zürichu: „Ja sam na prvom fakultetu imao germanistiku kao pomoćni predmet, pa su me, naravno, privlačile zemlje u kojima se govori njemački jezik. Zavičaj sam napuštao iz mnoštva razloga: radoznalost, želja za saznanjima, a budući da sam se cijelo vrijeme sam financirao, morao sam iznalaziti sebi atraktivne i dobro plaćene ljetne mjesece.“ O Švicarskoj je imao predodžbu kao o velikodušnoj naciji, s visokom kulturom i vrhunskog ugostiteljstva.

Radio je u desetak različitih ugostiteljskih tvrtki, u desetini raznih ugostiteljskih firmi, skupljajući znanje i iskustvo, financirajući sebe i obitelj, a istovremeno je radio i kao sudski tumač za njemačko-hrvatski (srpski / bosanski jezik). „Dodatno sam upisao doktorat na germanistici u Zürichu: Estetika romana Güntera Grassa. Bilo je, naravno, strašno naporno.” Više od desetljeća radio je i na sporednom projektu svog srca: kulturnom i ugostiteljskom centru u rodnom Orašju s iskustvom švicarskog gostoprimstva – Dvor Terra Tolis: „Odluka tih mojih zadnjih godina u Zürichu: završiti doktorat – ili se prije svega posvetiti kulturno-ugostiteljskom centru, pala je na stranu ovog drugog. Nakon puno godina Centar je zasjao u punom sjaju: sve najveće hrvatske kulturne manifestacije s ove strane Save najčešće se događaju u tom centru: Dani hrvatskog filma, Dani Tolise, Promocije Matice hrvatske, vrhunske svadbe i desetine raznih proslava.”

„Život je jedan i jedinstven, tako da bih poželio sebi i drugima da budemo svjesni svakog trenutka u kojem živimo, prošlost ostaviti u prošlosti i nastojati biti dobar danas za bolje sutra“, kaže Mišo.

Kao praktični savjet, Ana je rekla: „Nikad nemojte ići u zemlju čiji jezik ne govorite.” Osobito su joj prva tri mjeseca bila teška zbog jezične barijere. Međutim, Ana je svladala i ovu prepreku zahvaljujući svom odnosu prema životu: „Živi svaki dan s vedrinom, radošću i zadovoljstvom. Carpe diem!”

Željko je odgovorio: „A što bih? Preporučio bih slično što mi se i desilo: završi što više škola, isprobaj što više zanimanja, obiđi što više zemalja, posebno onih s visokom kulturom, a treću mladost provedi u kutku svijeta koji najviše voliš, i koji i tebe bar malo voli.“