Igor Zrno Hrvatskoj je zajednici u Švicarskoj poznat kao jedan od ljudi koji stoje iza projekta Mirakul Weine, distributera Hrvatskih regionalnih vina u Švicarskoj, no ja sam se s njim našao i popričao zbog njegove osebujne, posebne i svakako zanimljive životne priče. U samom centru Altstettena, u simpatičnoj brasseriji koja je po interijeru jednako mogla biti smještena i negdje na jugu Hrvatske, nedaleko od njegovog radnog mjesta u Emilu Freyu gdje radi kao autolimar, razgovarali smo o njegovom životnom putu koji ga je preko Cavtata dva puta odveo da bi ga potom doveo nazad u Švicarsku.

„Moj otac je došao tu osamdesetih godina.“ započeo je svoju priču Zrno. „Kad je počeo rat u Dubrovniku, povukao je i nas za sobom. Tada smo bili u Davosu, gdje je otac nekoliko godina radio u gastronomiji. Ja sam tada bio dijete koje je ostavilo svoje korijene u Hrvatskoj, u mom Cavtatu, i za mene je to iskustvo bježanja pred opsadom bilo poprilično surealno. Pazi, mi smo bježali od bombi, spašavali živu glavu. Iščupan iz djetinjstva, povučen u državu ili život koji je bio potpuno drugačiji od onoga što sam znao do tada, ostavi traga: ne znaš jezik, nemaš prijatelje, pokušavaš se pronaći, još u tim godinama… Vrijeme prilagodbe je bilo teško i tu mi ništa nije djelovalo toliko trajno. Kad danas razmišljam o tome, mislim da mi nije pomagala ni činjenica da smo stalno govorili kako čekamo da rat završi da se možemo napokon vratiti dolje, ali eto, isto to „vratit ćemo se” mom ocu traje već 40 godina, a rat je gotov već skoro 30.”, kroz smijeh mi je u jednom dahu ispričao o potencijalno najstresnijem razdoblju svog života.

Zrno će tako nakon osnovne škole u Hrvatskoj, srednju školu upisati u Švicarskoj, gdje će pronaći ženu, također Hrvaticu, te postati majstor za auto-limariju. Život će mu ići u istom smjeru kao mnogima koji su došli tu u potrazi za boljim životom, maštajući o povratku jednom kada situacija dopusti, ali ispostavit će se da Igor i nije čovjek od čekanja. Posebna energija kojom zrači, vrijedna osoba koja voli rad i kretanje naprijed, natjerala ga je da ispuni obećanje o povratku koje mu je dano kao djetetu.

„I tako ti je meni tamo negdje oko 2009. totalno prekipjelo“, nastavio je, „rekao sam tadašnjoj ženi da ovo više nema smisla. Činilo mi se kao da me život mimoilazi dok plaćam račune, kao da se lovim za zrak. To je bilo više nalik na preživljavanje, nego život. Nas dvoje smo tada imali dvoje djece, i obitelj nam se već dobrano proširila otkad smo bili mladi. A s velikom obitelji dolaze i veliki troškovi. Bilo da je veći stan, jaslice za njih dvoje, porez, zdrastveno – zarada je u Švicarskoj bila dobra, ali troškovi su nas gutali. O društvenom životu neću niti govoriti – jer, ako ga je bilo kad smo bili mlađi, kada su došla djeca on skoro da nije postojao. U Cavtatu sam pak imao svoju kuću, zanat mi nitko nije mogao uzeti, a i rad mi nije stran – pa ti tako malo stavim ja stvari na papir i vidim da možda mogu živjeti i dolje, a možda i malo kvalitetnije nego tu. Mlađeg sam upisao u vrtić, starijeg u školu, a ja sam vrlo brzo pronašao posao kod prijatelja u jednom velikom auto servisu, i sve se nekako uklopilo na mjesto.”

Slušajući njegovu priču i lakoću odluke da se s obitelji vrati u Hrvatsku, nisam odolio a da ga ne pitam zašto je djeci uskratio švicarsko školovanje, koje je on dobio.

„Gledaj, ja sam prošao školstvo i tu i dolje, isto kao i moja djeca. Gledam ih kako odrastaju, tko ih obrazuje, s kim se druže, a na kraju i u kakvim okolnostima žive, i mogu ti reći da mi se čini da današnja slika švicarskog školstva, ovog kojeg ti percipiraš, ne postoji. I tu su, kao i svugdje, sustavno ozbiljno potkapacitirani. Sam sustav ocjena i način ocjenjivanja mislim da je potpuno promašen i nije se modernizirao i prilagodio djeci. Uzmi ulicu kao primjer znanja ili nekakve opće kulture – ja kad recimo čujem kako današnji mladi govore među sobom, to ne zvuči kao išta. Uzmi onda primjer od prvog do šestog razreda osnovne škole tu i u Hrvatskoj, pa ćeš vidjeti koliko djeca dolje imaju puno širi segment općeg znanja. Tu do trećeg razreda jedva vide ocjene, a dolje od zemljopisa, povijesti, već prođeš pola svijeta. Onda još uzmi da se forsira i tu i dolje visoko fakultetsko obrazovanje, a struka i stručni poslovi su skroz zanemareni, pa dobiješ sustav gdje veliki broj ljudi završava fakultete, a rade kao konobari, recepcioneri ili priučeni kuhari, dok majstori koji žive od svojih ruku najbolje žive. Po meni, mislim da se više vremena treba ulagati u djecu da se vrate zanatima. To je čak bila i ideja s kojom sam se igrao jednom kada se vratim dolje.”

Nastavili smo dalje kroz priču i dotakli se ideje švicarske kvalitete… „I to se polako gubi. Gdje prije nešto nije prolazilo jer nije 100%, danas prolazi ako je 60-70%. Kod mene toga nema, jer sam iz drugog sistema, ali vidim da se to događa svugdje i sve je gore. Nedostaje radnika pa svatko dođe i radi bilo što. A sve kreće iz škole koja bi već rano djeci trebala usaditi primarno radne navike, i tu mislim da je hrvatski sustav u prednosti pred švicarskim koji je iznimno popustljiv. Ali ljude dolje onda more neki drugi, životniji problemi.”

Što smo više pričali, teže se bilo oteti dojmu da Igor najviše pripadnost osjeća upravo na jugu Hrvatske. Pokazivao mi je slike obiteljske kuće koju je uredio u apartmane i iz čijeg dnevnog boravka puca pogled na cijeli Cavtat. Pričao mi je o idejama za turizam, o hrani i vinima regije koja su ga i motivirala da uđe u cijelu priču Mirakul Weine te društvenom stilu života Hrvatske koji mu više leži, ali opet, iako sam se po društvu, priči i ambijentu osjećao kao da smo dva poznanika u nekom kafiću na obali Jadrana, mi smo ipak bili u Zürichu.

„Šta da ti kažem, brak je na kraju dana spona dvoje ljudi. Ja sam se u Cavtatu snašao, a tadašnja žena baš i ne. Uvijek joj je bila draža Švicarska. 2011. smo dobili i curicu, a i njeni i moji roditelji su bili gore, pa nam nije baš imao tko uskakati i pomagati kako su znali s prvom djecom. Ja sam osjećao taj pritisak, nakon čega sam se lomio dok nisam napokon 2015. prelomio, i odlučio Švicarskoj dati još jednu priliku. Uvijek sam htio da je sve to što manje stresa po djecu, i smatrao sam da za njih povratak neće biti toliki problem, stariji su znali njemački, a mlađa je imala tek 3 godine, ali za mene nije bilo lako vratiti se. Razlika želja između mene i tadašnje supruge je u konačnici postala takva da sam predao rastavu braka. Danas imam novu partnericu i imamo malog sina, i iskreno da ti kažem, da sam s njom bio u prvom braku i u istoj situaciji, mislim da se ne bih ni vraćao.“

Nastavio mi je pričati o svom viđenju života u Švicarskoj.

„Tu svi dobro žive, da, ali moraš stalno raditi da bi opstao. Društveni život onda jako pati, jer tu svi na neki način idu za novcem. Za okupiti društvo moraš se najaviti tjednima unaprijed, jer ljudi tu rade da bi živjeli samo vikendom. Osjećaj zajednice, ono nešto šta ja recimo imam dolje kada odem u Cavtat, je ozbiljno narušen. I ne živim u iluziji tog života, znam ja i šta je zima na jugu, ali ide i tamo život, idu obaveze, posao, škola, razvozanja, sport, hobiji i tako dalje. Ali kada se živi, živi se punije. Dok sam radio u Cavtatu, ja sam imao radno vrijeme od 7 do 4. Znaš kako je dolje, rano svane, ja bih pošao na brod sat vremena, ulovio malo ribe i na poslu sam do 7. Predvečer obitelj, ajmo na plažu s prijateljima, druženje, priča, opuštanje. Meni nije trebao godišnji odmor, jer mi je godišnji svaki dan. Dolje nisam nikada čekao vikend da bih živio, a tu živim samo za vikend. Ljudi kažu da je Švicarska sigurnija ili stabilnija, ali ja mislim da je svugdje sigurno. Tko nije lijen i tko voli raditi, uvijek će imati od čega živjeti. Jedino šta je lova ovdje veća. Ali eto, i ta lova na kraju ima svoju cijenu.” Između redaka sam tako vidio popunjenu sliku o razlogu njegovog ostanka tu, na neki način pritisnut obavezama i dugovima, poput mnogih mašta o tom danu kad će moći donijeti odluku sam.

„Gledaj, ja tu nisam radi novca, već isključivo zbog obaveza. Kada dam što dugujem, uzimam sve i vraćam se dolje. Djeca će onda imati priliku živjeti život koji im se sviđa, a ja ću bit pošten prema sebi i živjeti kako se meni sviđa.” zaključuje Igor pokazujući mi još jednom zlatni suton koji se ljeska nad beskrajnim modrim morem Cavtata.

„Ove apartmane sam uredio, i sada uređujem još jedne s konobom i terasom. Tu pogled puca ispred tebe, i kud god se okreneš je more. Kad kuhaš, imaš osjećaj da ti je kuhinja na brodu. Tko to može platiti?” pita me, ali nemam odgovor, iako sam pomislio – možda neki Švicarac na godišnjem odmoru!

Izvor: Libra 53

Tekst: Toni Bedalov

Prijevod na njemački: Sandra Grizelj