Poslovni put vodio je Eugénie Pollak kroz najrazličitije situacije do mjesta zapovjednice žena u vojsci (Chef Frauen in der Armee). Brigadirka Pollak je tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća značajno sudjelovala u oblikovanju sustava integracije žena u vojnim postrojbama. Ovu peterostruku baku s hrvatskim gradom Bjelovarom vežu uspomene iz djetinjstva na priče njenog oca o kući za ljetni odmor i vinogradu. Koji odnos Eugénie Pollak danas ima prema svojim korijenima i kako je došlo do toga da je postala brigadirka, ispričala nam je u intervjuu za list LIBRA.
Majka Vam je bila Švicarka, a otac je odrastao u Bjelovaru. Gdje su Vam se roditelji upoznali?
Židovska obitelj moga oca živjela je u Bjelovaru. 1941. godine, za vrijeme Drugog Svjetskog rata, je moj otac zajedno s bratom bježao preko Italije u Švicarsku. Brat je nastavio putovanje za Pariz. U švicarskom izbjegličkom logoru je otac upoznao moju majku. Ona je tamo radila kao, što bismo danas rekli, socijalna radnica. Vjenčali su se, pa je tako moj otac ostao u Švicarskoj. Njegov otac i dvojica braće su poginuli u koncentracijskom logoru.
Je li Vam otac puno toga pričao o svom boravku u Bjelovaru i bijegu?
Teško je bilo s mojim ocem razgovarati o njegovoj domovini. Cijeli bijeg i izbjeglištvo su ga jako opterećivali. On nije o tome volio govoriti a mi ga nismo ni ispitivali. Sve što moj brat i ja znamo o tom bijegu, saznali smo od naše majke. Ipak, otac je rado govorio o svojoj kući za ljetni odmor, o okolici i vinogradu njegove obitelji. Ja bih to rado jednom posjetila. Brat i ja smo oduvijek imali želju krenuti tragom naših korijena. On i više od mene, jer nekako osjeća kao da mu nedostaje taj korijen. Ja se osjećam Švicarkom s jednom hrvatskom i jednom židovskom nogom. Sve to čini zajedništvo, pa to uvijek i naglašavam.
Što Vama znače židovski korijeni?
Ja se osjećam Židovkom. Kada sam postavljena za šeficu ženske vojne službe, čak se i naglašavalo da sam Židovka. Ipak, ne pripadam toj vjeri. Brat i ja smo odrasli bez crkve i bilo je to zapravo zanimljivo: otac Židov a majka deklarirani ateist. Mogla sam slobodno odrastati i sama odlučiti o svojoj vjeri. Ja to smatram velikom prednošću.
Jeste li s ocem govorili hrvatski?
Ne, mi smo zapravo uvijek govorili njemački. Do moje četvrte godine živjeli smo u Indiji. Tamo smo govorili engleski. Nakon toga smo živjeli u Bernu. S obzirom da mi je otac govorio loše švicarski-njemački, govorio bi književnim njemačkim jezikom, a mi smo se služili bernskim dijalektom. Volim hrvatski jezik. Prije nekoliko dana sam u jednoj trgovini slušala kako djed unuka uči brojanju: jedan, dva, tri i tako dalje. Brat i ja smo kao djeca također naučili brojati do deset na hrvatskom.
Kako je došlo do toga da ste preuzeli zapovjedništvo nad ženama u Švicarskoj vojsci?
Nakon završene srednje ekonomske škole najprije sam radila u poduzeću svoga oca. Trebala sam ga i preuzeti, ali sam bila sve samo ne poslovna žena. Tako sam prešla u Savezni ured Savezne uprave. Nakon toga sam radila 16 godina pri Švicarskom savezu gradova. Usput sam odslužila vojni rok. Moja je majka već radila u službi pomoći ženama tijekom Drugog Svjetskog rata, pa je meni bila normalna stvar odslužiti vojni rok.
Pohađala sam regrutsku, dočasničku i časničku školu, kao i više stupnjeve obuke. Postala sam i pukovnicom i javila se ideja da bih mogla preuzeti vojnu žensku službu. Imenovana sam brigadirkom i preuzela sam zapovjedništvo od 1989. do 1998. godine.
Što Vam je bilo važno tijekom funkcije zapovjednice žena u vojsci?
Kada sam stupila na funkciju, od početka sam imala jasne namjere napustiti ideju o čistim ženskim vodovima. Naime, muškarci i žene su se zasebno obučavali. I svoje obrazovanje sam provela u ženskim školama. Ja sam bila ta koja je povezala obuku muškaraca i žena. Dijelom sam i sama radila kao instruktorica.
Ono što pak nikada nisam htjela, bilo je uključivanje žena u borbene jedinice. Bilo mi je važno da se razne zadaće u nekoj vojsci ravnopravno tretiraju. Pri tom se ne radi o tome da se sama borbena aktivnost stavi u prvi plan i smatra važnijom od drugih zadaća. Ako pozadina postrojbi ne funkcionira, oni istureni naprijed neće moći opaliti metak. U međuvremenu i žene mogu stupiti u borbene jedinice ako to žele.
Koja iskustva ste u svojoj karijeri brigadirke stekli u toj zapravo muškoj domeni kao što je vojska?
Često sam bila jedina žena između stotina muškaraca. Nekoliko sam puta morala i slušati o tome gdje žene zapravo pripadaju – odnosno gdje ne pripadaju. Kod nekih kolega sam imala osjećaj da me se ne shvaća ozbiljno. Naravno, uživala sam i podršku mnogih drugih kolega.
Ponekad bi dolazilo i do šaljivih situacija. Tako sam jednom bila pozvana u francusko veleposlanstvo i to povodom nacionalnog praznika 14. srpnja. Odlučila sam se sama tamo odvesti i ne naručiti vozača jer sam stanovala nedaleko. Tako nešto se obično ne radi – iako je to gospođa Pollak eto napravila. Kada sam došla automobilom i u uniformi ispred veleposlanstva, rečeno mi je da se parkiram ispred veleposlanstva, što sam i učinila. Na ulazu u zgradu susrela sam kolegu, zapovjednika divizije. Htjeli smo zajedno ući u veleposlanstvo, kada nam je stražar rekao: “Pour les chauffeur c’est là bas” (“Šoferima je ulaz tamo.” S.G.). Glasno sam se nasmijala, ali se moj kolega naljutio i počeo vikati na stražara: Što mu pada na pamet, zar nije u stanju razlikovati vojne činove države u kojoj radi? Pri tom stražar i nije bio kriv. On je bio samo mali desetnik. A ako su žene tako glupe da se same voze, umjesto da ih se vozi – on tu stvarno ništa ne može.
Što je bilo nakon vojske?
Posao u vojsci sam obavljala deset godina s velikim žarom, predala sam ga s velikim žarom i počela novi život. Osjetila sam da posjedujem sposobnosti koje samo treba “izbrusiti” i bolje izgraditi, za pomaganje drugim ljudima i životinjama. Stoga sam se obrazovala kao terapeutkinja za polarity. Imam vlastitu praksu. Ipak jedva imam vremena za rad. Imam konja, dva psa i stalno putujem. Ne osjećam se premoreno, jer ipak radim ono što me veseli.
Spada li u to i putovanje u Hrvatsku na tragu vlastitih korijena?
Prošlu godinu smo brat i ja planirali otputovati tamo zajedno, ali nije uspjelo. Sigurno ću otputovati u Hrvatsku, u Bjelovar i druge dijelove. Moje korijene ipak tražim drugdje, unutar same sebe. Tu sam stalno u potrazi i traženju, jer me uvijek zanima tko sam zapravo ja.
Tekst/Intervju: Sandra Grizelj
Prijevod: Ana Števanja-Macan
