Dunja Vejzović svoju je karijeru operne pjevačice započela i završila u Hrvatskoj. No u međuvremenu ova je Zagrepčanka, mezzosopranistica, ali vrlo uspješna i kao dramski sopran, bila puno više angažirana diljem svijeta, a ponajviše u Njemačkoj. Pjevala je u najznačajnijim opernim kućama, kao što su La Scala, Bečka državna opera, Met te na festivalima u Bayreuthu i Salzburgu. Osim toga, gostovala je i u Švicarskoj između 1976. i 1981. godine, na raznim pozornicama u Baselu, Ženevi i Zürichu. Danas s radošću evocira svoja švicarska sjećanja.

„U švicarskim opernim kućama nikada nisam bila stalno angažirana, već prisutna samo kao gost“, kaže Vejzović. „Tim gostovanjima uvelike dugujem jer su bili važan impuls za moju karijeru. Prva izvedba bio je Wagnerov Parsifal, u kojem sam pjevala svoju prvu Kundry. Bilo je to ovako: Werner Düggelin postavio je Pikovu damu Čajkovskog u Operi u Nürnbergu, te sam ja, kao poprilično mlada pjevačica, bila pozvana za ulogu stare grofice. Od samoga početka slagali smo se izvrsno te je Düggelin rekao: ‘Ti ćeš biti moja Kundry’. Odmah sam prihvatila, ne znajući što mogu očekivati od te uloge. Bila je to divna konstelacija. Sjajna Düggelinova režija, Armin Jordan kao dirigent i stari studijski voditelj Paul Zelter, koji je već pratio Wagnerove opere u Knappertsbuschu i radio sa mnom na tonu, riječi i značenju svake fraze do najsitnijeg detalja. I neizmjerno dobar partner. Način na koji se razvija nova uloga presudan je u određivanju svake sljedeće izvedbe. Parsifal u Baselu bio je razlog zbog kojeg sam angažirana za istu ulogu u Bayreuthu. Wolfgang Wagner tražio je Kundry i studijski voditelj Zelter uputio ga je na mene.“

Već tijekom studija, Dunja Vejzović pjevala je manje uloge u Hrvatskom narodnom kazalištu u rodnom Zagrebu, gdje je 1969. i započela svoju kazališnu karijeru. No to joj nije bilo dovoljno. Nakon školovanja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, Vejzović je završila jednogodišnji poslijediplomski studij u smjeru ‘Pjesme’ na Sveučilištu za glazbu u Stuttgartu. Budući da Njemačku opisuje kao svoju karijernu domovinu, angažman u Švicarskoj bio je za nju gostovanje u ‘inozemstvu’. Iako glazbeni svijet srećom ne poznaje nacionalne granice, voli istaknuti da ima mnogo toga zahvaliti Švicarskoj.

„Shvatila sam da se je kod kuće teško ‘pomaknuti’ i nisam htjela čekati slučajnost“, kaže Vejzović. „Moj prvi uspjeh bio je što sam neposredno nakon godine na Sveučilištu u Stuttgartu i nekoliko audicija, dobila angažman kao solistica u opernoj kući u Nürnbergu, te što su mi odmah dane velike uloge.“ Tako je u Nürnbergu viđena kao Carmen u Carmen, Venera u Tannhäuseru, Azucena u Il Trovatore, Amneris u Aidi, Dalila u Samson et Dalila. „Iako sam imala ugovor na neodređeno vrijeme, bila sam gastarbajter i bilo je to veliko opterećenje za mene kao solisticu, koja je tada bila jugoslavenska državljanka, i koja je morala stajati u redu za radnu i boravišnu dozvolu. No da bi se napredovalo u umjetnosti, isplatilo se svladati birokratske prepreke.“

„Imala sam nastupe gotovo svaki dan“, nastavlja Vejzović. „Također, imala sam sreću što sam mogla raditi u Nürnberškoj operi s redateljima koji su bili vrlo važni za moj razvoj, posebno s Hansom Neuenfelsom, koji je nedavno preminuo, što je veliki gubitak za kazališni svijet. Kazališni redatelj Neuenfels postavio je svoju prvu operu, Verdijeva Trubadura, a ja sam otpjevala Azucenu kao oslobođena. To je bio moj iskorak. Zatim je došao rad s drugim kazališnim redateljem, Güntherom Heymeom, s kojim sam radila na ulozi Marie u Wozzecku, u kojoj sam se, uz Kundry, posebno istaknula. A onda je došao Werner Düggelin i ja sam kročila na švicarsko tlo. Bio je to moj prvi susret s tom bogatom zemljom, koja je bila toliko drugačija od moje domovine. Vrlo brzo osjetila sam veliki kulturni entuzijazam i cijenjenje umjetnosti u toj zemlji. Baselskoj operi privukao me i Wagnerov antipod Verdi, gdje sam se ostvarila kao Amneris u Aidi“. Vejzović nadodaje: „Atmosfera u kazalištu bila je uvijek posebno prijateljska i osjećala sam se kao kod kuće. Budući da kazalište ima lijep stan u samoj zgradi, mogla sam, da tako kažem, stanovati u operi.“

„Sljedeću veliku wagnerijansku ulogu ostvarila sam po prvi put u Baselskoj operi, a i tamo sam imala sjajnog redatelja. Hans Hollmann režirao je Walküre, a ja sam bila pozvana kao gost za ulogu Brunhilde. Ponovno je dirigirao Armin Jordan, kojemu je Wagner u krvi i koji je s nama pažljivo uvježbavao uloge. Stoga sam bez muke mogla ‘isporučiti’ tu ulogu, kad me kasnije Lovro Matačić pozvao u Monte Carlo na svoju Walküre. U Baselu smo imali izvrsnu glumačku postavu u svim ulogama, moj partner Peter van Ginkel bio je izvrstan Wotan, kao i Manfred Jung kao Siegmund i Uta Flake kao Sieglinde. Riječ je o uzbudljivoj modernoj produkciji u kojoj su valkire skakale s trampolina i letjele zrakom i koja je, unatoč glazbenoj kvaliteti, izazvala i kontradiktorne reakcije. No bez određene doze provokacije nema novog pogleda na djelo. Opera ne smije skupljati prašinu. To je jedini način da postane doživljaj.“ Čak i kad su novinske kritike bile kritične prema novoj produkciji, ocjene glazbenih kvaliteta Dunje Vejzović i njezina doprinosa djelu uvijek su bile više nego pozitivne.

„Iskustvo sam stjecala i na još jednoj velikoj pozornici u Švicarskoj, u Grand Théâtre de Genève. Ženeva, potpuno drugi svijet u istoj zemlji. Tamo su me pozvali da pjevam dvije velike i teške uloge u jednoj večeri, Jocastu u Kralju Edipu Stravinskog i Juditu u Bartokovom Dvorcu vojvode Plavobradog. Sve to u režiji Jorgea Lavellija, izvanrednog redatelja s kojim mi je bilo važno raditi jer sam još od rada s Hansom Neuenfelsom, koji je itekako bio ključan za moj uspjeh, bila vrlo kritična prema redateljima. Ali, kao pjevačica i glumica, složila sam se s Lavellijevim dizajnom uloge. Međutim, ono što je bilo teško bilo je to što je Dvorac vojvode Plavobradog trebalo pjevati na izvornom jeziku. Iako prilično dobro govorim hrvatski, njemački, engleski, pa i talijanski i francuski, mađarski je za mene knjiga sa sedam pečata. Zato sam zamolila jednu Mađaricu da mi barem gramatički objasni ono što trebam pjevati i da me uputi u pravilan izgovor. Uspjeh je bio takav da su mi se neki mađarski glazbenici iz orkestra obratili na mađarskome i začudili se kad ih nisam razumjela. A glazbeno smo se dobro slagali, pogotovo jer je dirigent bio Horst Stein. Bio je umjetnički ravnatelj i šef dirigent Orchestre de la Suisse Romande u Ženevi. Upravo sam s njim u Bayreuthu tijekom tri festivalske sezone pjevala Kundry, koju sam od Basela nosila sa sobom.“

„Posebno sjećanje veže me uz Operu Zürich. Morala sam u kratkom roku uskočiti kao Didona u izvedbi Berliozovih Les Troyens. Ulogu sam poznavala jako dobro jer sam je već pjevala u milanskoj Scali pod vodstvom Georgesa Prètrea i u režiji Luce Ronconija, ali naravno ne i inscenaciju u Zürichu. Pa sam tako sjedila za stolićem na rubu pozornice i pjevala, dok je indisponirana pjevačica nijemo igrala ulogu,“ prisjeća se Vejzović.

„Za Zürich me vežu i lijepa sjećanja iz brojnih posjeta operi kao gledateljica, jer je jedan od mojih hrvatskih učenika, Krešimir Stražanac, danas međunarodno traženi pjevač, ondje imao svoj prvi angažman.“ Osim vlastitog opernog i koncertnog rada, Dunja Vejzović radila je, naime, i kao profesorica pjevanja u Grazu, Zagrebu i Stuttgartu. „Nekoliko mladih švicarskih pjevačica i pjevača učilo je kod mene dok sam bila profesoricom na Sveučilištu u Stuttgartu. Time je zatvoren krug – kao bivša studentica na fakultetu, sada sam i sama tamo bila profesoricom, a popriličan broj hrvatskih studenata pjevanja, koji sada stvaraju karijere, bili su moji studenti u Stuttgartu. Umrežavanje glazbene scene između Hrvatske i Njemačke za mene je uvijek bilo važno, a za to me je Savezni predsjednik odlikovao Saveznim križem za zasluge.“

Tako se je zatvorio krug i na kraju pjevačke karijere Dunje Vejzović. No ona kroz smijeh dodaje: „Kraj karijere proslavila sam već dva ili tri puta, prvo 2004. godine ulogom Charlotte u Massenetovu Wertheru u Zagrebu. Ali onda sam prije nekih pet godina dobila ponudu za ulogu Burye u Janácekovoj Jenufi, što sam rado prihvatila zbog suradnje s redateljem Peterom Konwitschnyjem, pa sam mislila da će to biti moj posljednji nastup. No onda je došao projekt s Pikovom damom Čajkovskog u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, u kojem sam već 2015. godine iznevjerila svoju odluku da više neću nastupati, kad sam se kao solistica pojavila u četiri skladbe poznatog hrvatskog skladatelja Milka Kelemena, koje smo nazvali InferNO, i u kojima smo otpjevali i odsvirali četiri različita monologa. U Pikovoj dami, koja je premijerno izvedena 15. lipnja 2023., bila sam umjetnička voditeljica projekta i u režiji mog supruga Christiana Romanowskog otpjevala sam ulogu grofice. U toj sam ulozi nastupila na početku svoje karijere i ona mi je donijela prvi angažman u Švicarskoj. I sada, s osamdeset godina, mislim da sam ovom ulogom konačno završila svoju kazališnu karijeru.“

E sad, može li se vjerovati ovoj zadnjoj tvrdnji, veliko je pitanje. Možda je to bilo finale, ali ne i kraj jedne izvanredne karijere.

Razgovor vodila: Vesna Polić Foglar

Prijevod i lektura: Dora Šiško