Dubravko Žučko, diplomirani inženjer elektrotehnike i osnivač i voditelj Odjela za automaciju u zgradarstvu u ciriškoj tvrtki Burkhalter Technics AG iz Burkhalter Grupe, ove godine, nakon 41 godine rada odlazi u mirovinu. Rodio se 1956. u Zagrebu gdje je diplomirao na Fakultetu za elektroniku i računarstvo. Do odlaska u Švicarsku radio je u tvrtki Končar – Elektroindustrija gdje se već od prvog trenutka suočio s projektima upravljanja u zgradarstvu koji su ga slijedili cijelog radnog života.
Dok panoramski promatramo Zürich, gdje velik broj zgrada koje nose vizuru grada poput Kunsthausa, Unispitala, Kongresshausa i Tonhalle, te cijele Europaallee nose i Dubravkov pečat, za Libru razgovaramo o dojmljvom profesionalnom putu.
– Na što ste najviše ponosni u svojoj karijeri?
Osnivanjem i upravljanjem Odjela za automaciju u zgradarstvu unutar jedne od najvećih elektroinstalacijskih kompanija u Švicarskoj. Riječ je o specifičnom odjelu u odnosu na elektroinstalacije, koje su temeljni posao cijele Burkhalter Grupe. S nama je Grupa uvrstila automaciju u svoju ponudu i time pokrila sve aspekte elektrotehnike u zgradarstvu. Rad našeg odjela je cijenjen i priznat, tako da je s vremenom prerastao u kompetencijski centar za cijelu Grupaciju. Do sada smo izradili oko 30 većih i preko 500 manjih projekata.
U novom smo odjelu započeli s projektiranjem i inženjeringom „pametnih“ zgrada (smart building). Bavimo se automacijom ne samo rasvjete i želuzina, već grijanjem, hlađenjem, ventilacijom i klimom uz optimiranje korištenja električne i toplinske energije. Danas se moderne zgrade bez automacijskih funkcija i optimiranja energije ne mogu zamisliti, a kamoli graditi. Stoga se Automacija posebno dinamično i uspješno razvija unutar Burkhalter Grupe.
– Što možete ukratko reći o korporaciji Burkhalter?
Burkhalter je prvenstveno elektroinstalaterska kompanija. Rasprostranjena u gotovo 50 podružnica na preko stotinu lokacija diljem Švicarske. Zapošljava preko 3000 ljudi i od toga 600 praktikanata. U stalnoj je ekspanziji jer uvijek preuzima male električarske tvrtke što je mudar način širenja.
– Kada ste pokrenuli Odjel?
Pokrenuo sam ga kad sam iz ABB-a prešao u Burkhalter Grupu, krajem 2000. godine. Već 2001. smo dobili prvi projekt, Kunsthaus Zürich, koji je trajao četiri godine. Stjecanjem znanja na tom projektu ostvarili smo izvrsne rezultate pa su u međuvremenu počeli pristizati novi. Na početku sam bio gotovo sam, a danas odjel zapošljava 30 vrhunskih inženjera.
– Ideja ja bila Vaša?
Rekao bih da je bila obostrana. Možda malo više moja. Već sam taj posao radio u Končaru. Iskustvo sam skupljao radom na Ininoj zgradi 1985., na Aveniji Dubrovnik, a koja i danas bez dodatnih intervencija radi. Tu je i zgrada HRT-a, te njih još nekoliko.
Naime, ABB je 2000. prolazio kroz transformaciju i taj je dio poslovanja preseljen u Njemačku. Istovremeno je na čelo Burkhaltera došao novi šef, veoma zainteresiran za razvoj novih smjerova poslovanja. Tako sam prešao u konkurentski Burkhalter koji je prepoznao moju ideju te mi dao potporu i otvorene ruke.
– S kolikim udjelom u prihodima korporacije sudjeluje Vaš odjel?
S oko 10% u ukupnim prihodima i oko 5% posto u broju zaposlenih, rekao bih. Međutim, pokretanjem ovog odjela cijela Grupacija je dobila i na vrijednosti imidža. Burkhalter je postao tvrtka s mogućnošću izvođenja složenijih poslova, s većom dodanom vrijednosti. Osim sudjelovanja u električkoj konstrukciji neke zgrade, mogli smo kroz automaciju zgradi udahnuti život i iznutra, omogućivši tako međusobnu komunikaciju različitih sustava.
– Kako ste uopće došli u Švicarsku i namjeravate li se sada vratiti u Hrvatsku?
Zanimljiva je to priča. U Švicarsku sam došao sa suprugom Silvom koja je dobila ponudu za posao. Ona je stručnjakina u području audiotehnike. Prvu godinu sam bio doma s djecom dok nisam dobio posao u ABB-u, s kojim sam bio vezan još u Končaru.
Namjeravamo ostati u Švicarskoj i s tim razlogom smo nedavno kupili stan u Männedorfu. Sviđa nam se naš život ovdje. Nas dvoje smo planinari i zavoljeli smo brda i planine koje nas okružuju i koje stalno obilazimo. No, često posjećujem Hrvatsku. Sin živi i radi u Zürichu, dok kći živi na Rabu i radi kao doktorica. Obožavamo provoditi vrijeme sa svojim unucima na Rabu i s punicom na Krku. Radujem se i boravku u svom Zagrebu.
– A kako se nosite s nostalgijom?
Nisam toliko vezan za neko mjesto koliko mi je važno biti s obitelji. Najradije od svega provodim vrijeme s njima. Iako je ovdje način života malo suzdržaniji, ja Hrvatsku živim i ovdje. Čak pet kolega s mog Fakuteta i skoro iste starosti živi s obiteljima u našoj blizini. Imamo fantastične odnose i sa susjedima. Naglasak stavljam i na kvalitetu sredine u kojoj se živi kao i kakav odnos imamo prema toj sredini. Kontakti i veze s obitelji i prijateljima u Hrvatskoj su danas olakšani učestalim video pozivima.
– Što je po Vašem mišljenju najveća razlika između života u Švicarskoj i u Hrvatskoj?
U Švicarskoj je sve regulirano i to je ključno za kvalitetu života. Jasna su prava i obaveze. Poznato je što i kako svatko treba raditi da bi dobro živio i onda se ne događaju prevelika iznenađenja.
Sustav obrazovanja u Švicarskoj je vrlo razvijen i prilagođen stvarnim potrebama tržišta kao i mogućnostima svakog pojedinca. Od ukupnog broja osnovnoškolaca, samo njih 20 posto ide u gimnaziju. Još je manji postotak onih koji obrazovanje završavaju na fakultetu. U Hrvatskoj je situacija sasvim drukčija. Ovdje je meritum stvari jasan i svrsishodan i svi mogu u takvom sustavu naći svoje mjesto.
– Ako dobro shvaćam, osjećate se podjednako Hrvatom i Švicarcem?
Jako volim Hrvatsku, govorim hrvatski, mislim na hrvatskom. Djeca i unuci su mi Hrvati. Ali istovremeno, svoje najbolje godine sam dao Švicarskoj i njezin sam državljanin. Živim dobro i sudjelujem u odlukama koje se tiču mog života. Rekao bih da sam i Hrvat i Švicarac. Primjerice, ne glasujem na izborima u Hrvatskoj jer mislim da ljudi koji žive tamo moraju donositi odluke za sebe. Ne mogu donositi odluke za zemlju u kojoj ne živim i ne radim jer nisam mjerodavan.
Moram priznati da se nikad nisam osjećao kao gastarbajter. Kad smo se odlučili na preseljenje u Švicarsku, odlučili smo se doći kao obitelj. Odluka je bila takva da smo tu došli živjeti, a ne samo raditi. To je sasvim drugačije, zar ne?
