Dragica Rajčić Holzner, švicarsko-hrvatska autorica, dobila je ovogodišnju Švicarsku nagradu za književnost za svoju knjigu Sreća. Nagradu će primiti na Danima književnosti u Solothurnu 12. svibnja ove godine.
Nagrađena knjiga ruši jezične norme i narativne standarde – riječi poprimaju nepoznate oblike, rečenice se pogrešno postavljaju, a priče kontinuirano preispituju. Radnja prati Anu Jagodu koja je iz sela Glück odnosno „sreća“ odselila u Chicago, gdje boravi u „Womenirrhaus“, ustanovi za žene koje su pretrpjele traume. Ana se kroz priču sjeća svog sela, zlostavljanja koje su žene u njemu prolazile te očeva i muževa koji su zlostavljali žene. Iako se „prava stvar“, pravi osjećaj nikad ne može u potpunosti prenijeti kroz priču, Ana želi prenijeti svoju priču u nadi da postoji nešto dobro u dijeljenju te da će dijeljenje pomoći njoj i njenim precima pronaći vlastite priče.
Dragica Rajčić Holzner rođena je u Splitu. Nakon završene srednje škole boravi u Australiji iz koje seli u Švicarsku. Neko se vrijeme vratila u Hrvatsku gdje je radila kao novinarka. Za vrijeme rata bježi sa svojih troje djece u Švicarsku gdje se uključuje u mirovni rad. Studirala je Sociokulturnu animaciju na HSA Luzern. Prvo je počela pisati na materinjem jeziku. Od svog prvog boravka u Švicarskoj piše pjesme, drame i brojne knjige na njemačkom jeziku, često na onome što je poznato kao “gastarbajterski njemački”. Dragica Rajčić Holzner trenutno živi kao autorica i predavačica za književno pisanje u Zürichu i Innsbrucku.
Na početku spisateljske karijere u Švicarskoj jezik Vam je bio namjerno iskvaren, „gastarbajterski“. Sada više nije takav, ali Vaš stil je i na drugi način osebujan. Kako je došlo do te promjene?
Došlo je s vremenom, s potrebom. Moje prozne tekstove bilo je malo naporno čitati. Ali svoj prepoznatljiv jezik sam ipak sačuvala, on je mješavina hrvatskog i njemačkog. Ja hrvatske rečenice prevedem doslovno jer mislim hrvatski, pa rečenice ostanu takve, samo s njemačkim riječima. Ja se kao pisac s time igram, gledam kako ta dva jezika jedan drugog uvjetuju. Ipak sam ostala u okviru literature migranata – u Njemačkoj sam s prezimenom Rajčić u školskim knjigama.
Kako je nastala „Sreća“?
Dugo sam na njoj radila, deset godina, od puta u Ameriku do sada. Bitno mi je da čitatelj bude u dijalogu s piscem, mora sam pronalaziti što čita u tekstu. Ja nisam advokat svoje knjige. Ne treba objašnjavati što je pisac htio, to svatko treba pronaći za sebe.
Živite na relaciji Austrija – Švicarska, ali Hrvatska je u Vašoj literaturi jako prisutna.
Zadnjih desetak godina živimo po šest mjeseci u Rogoznici. Ali kod svih pisaca je tako, da je prisutno ono što čovjeka formira. Preživjeli smo tamo jeftini hrvatizam, s istinom koja se od njega razlikuje. Ali ni u Švicarskoj nije lako. Na nedavnim Danima književnosti jugoistočne Europe u Literaturhausu u Zurichu predstavljeno je da dolazim iz Jugoslavije. Nisu htjeli ni čuti objašnjenje da dolazim iz Hrvatske. Za njih je to Jugoslavija i gotovo. U toj svojoj poziciji moći nisu se dali pokolebati.
