Biti voditeljica jedne velike trgovine u poznatoj ulici Bahnhofstrasse u Zürichu, i to u prvoj zgradi, na broju 1, nije beznačajno radno mjesto. Bila je rijetkost i veliki izuzetak da 1974. godine jedna mlada žena iz tadašnje Jugoslavije dobije takvo namještenje. Ova Hrvatica, Anja Essellier, još uvijek vodi trgovinu krzna, iako je već dugo umirovljenica.
Gospođo Essellier, možete li ispričati nešto o svojoj mladosti?
Rođena sam kao najmlađe od devetero djece, u Kutjevu, u obitelji poljoprivrednika. Moj je najstariji brat bio dvadeset godina stariji od mene. Nakon Drugoga svjetskog rata preselili smo se u Savski Marof gdje je moj otac podigao trgovinu poljoprivrednim proizvodima. On je bio porijeklom iz Hercegovine, tamo su svi ljudi marljivi i uporni. U Zagrebu sam pohađala gimnaziju.
A kako ste došli u Švicarsku?
U vlaku, kojim sam svaki dan putovala u školu u Zagreb, jedan sam dan susrela jednu obitelj iz Švicarske. Dala sam im svoju adresu i oni su nas posjetili. Bili su oduševljeni našim gostoprimstvom i pozvali su me k sebi u Švicarsku. Taj sam poziv mogla realizirati tek zaobilaznim putem: bila sam pozvana u članstvo Komunističke partije jer sam bila dobra učenica. Da sam pristala, otac bi me izbacio iz kuće jer je bio strogi katolik. No ni partiji se nije smjelo reći “ne”. Tada sam počela razmišljati o emigraciji – u Njemačku ili Italiju jer sam htjela studirati povijest umjetnosti.
U Švicarsku sam napokon otputovala 1962. godine i posjetila tu švicarsku obitelj. Oni su mi odmah pomogli naći posao: vodila sam domaćinstvo kod jednog starijeg gospodina. Budući da sam bila vrlo atraktivna mlada žena, preporučio mi je da se potrudim postati manekenka. Uskoro sam dobila dozvolu boravka. Mada je bila na određeno vrijeme, uspjela sam. Odmah sam se upisala na fakultet, i to na studij povijesti umjetnosti. Studij sam završila s licencijatom (lic.phil.).
Jeste li govorili njemački jezik?
Govorila sam čak šest jezika.
A što je bilo dalje?
Kao manekenka i fotomodel dobivala sam ponude iz New Yorka i drugih gradova. Kada sam na putu za Kopenhagen morala pratiti jednog američkog menadžera koji se bavio trgovinom krznom, vrbovala me velika europska tvrtka koja se bavila tim poslom, “A.C. Bang”. Ponudili su mi bajan iznos plaće koji nisam mogla odbiti. Tako sam 1974. godine postala zamjenik voditelja u spomenutoj tvrtki u Zürichu, a godinu dana poslije i voditeljica tvrtke. Kasnije je jedno švicarsko društvo kupilo grupu “A.C. Bang”. Zamolili su me da i dalje vodim tvrtku. Posljednjih se godina jako kritizira proizvodnja i prodaja krzna.
Kako gledate na to? Kakvi su Vaši poslovni rezultati?
Nemamo problema s “Anti Pelz” u Švicarskoj jer imamo stroge propise Saveza i njih se pridržavamo. Ono što nam najviše nedostaje su ruske mušterije.
Kako ste postali gospođa Essellier?
Dosta sam se bavila sportom i jako puno trčala, npr. svaki dan u podnevnoj stanci trčala bih na Uetliberg. Trčala sam na maratonima u New Yorku, Berlinu i drugim gradovima. Ondje sam upoznala doktora Esselliera, vrlo uspješnog liječnika iz Züricha. Oduševio me je svojim velikim znanjem, poznavanjem umjetnosti i sportskom snagom te ostavio jak dojam na mene. Njega se pak jako dojmilo što sam često putovala u Hrvatsku kada je mojim roditeljima bila potrebna njega. Bio je 30 godina stariji od mene i jedan je dan rekao: “Tako se dobro brineš o svojim roditeljima, onda ćeš se sigurno brinuti i o meni. Molim te, budi mi žena.” Budući da bih ionako do njegove smrti ostala s njim, odmah sam pristala.
I što dalje slijedi?
Uživam u svojoj kući i lijepom životu u Švicarskoj i sve dok budem mogla ostat ću u ovoj trgovini. Uvijek mi je bilo veliko zadovoljstvo ljude stručno savjetovati i odijevati ih.
Tekst: Georg Foglar
Prijevod: Ana Števanja-Macan
