Među zaslužne članove Hrvatskog kulturnog kluba, koje portretiramo već u nekoliko brojeva Libre, svakako spada i Ana Števanja. Temperamentna i vrijedna Dalmatinka nije uvijek imala lagan životni put. No njena poslovna karijera je zavidna, a za Hrvate u Švicarskoj pogotovo je značajan njen savjetodavni rad. U Hrvatskom kulturnom klubu već dugi niz godina obavlja posao revizora, a organizirala je raznovrsne priredbe ili sudjelovala i njima.
Draga Ana, koliko si sad već dugo u Švicarskoj? I kako te put uopće nanio ovamo?
Gotovo nevjerojatnih 50 godina, ne samo zato što sam imala sasvim druge planove i preferencije po pitanju (ako uopće) odlaska u inozemstvo. Želja mi je bila vidjeti svijet i putovati tragovima starih naroda, istraživati kulturu i običaje na našem i na drugim kontinentima. Kao i mnoge stvari u mom dosadašnjem životu, tako se i odlazak u Švicarsku dogodio neplanski, sasvim spontano. Nakon završene gimnazije upisala sam studij francuskog i etnologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U to vrijeme su još moja dva brata bili studenti. Budući da moja obitelj nije bila imućna (otac je poginuo u rudniku ugljena u Sinjskoj Ruduši 1954. godine, majka je ostala udovica s petero maloljetne i jednim punoljetnim djetetom) snalazili smo se kako smo najbolje znali i umijeli. Stariji su podržavali mlađe koliko je to uopće bilo moguće. Tako se dogodilo da smo jedne večeri u mojoj sobi u studentskom domu u Šarengradskoj, vijećali i analizirali stanje u našoj obiteljskoj blagajni. Sredstava je bilo premalo za pokriće troškova nas troje studenata pa je tako kocka bačena te je odlučeno da ja neko vrijeme odem u Švicarsku. Moj pok. brat Josip (mr.ph.) upoznao je jednu vrlo bogatu obitelj iz Feldmeilena (preko pok. Žarka Dolinara i bratovog vjenčanog kuma koji je tada bio direktor Plive a imao je suradnju s farmaceutskim firmama u Švicarskoj). Tako sam završila kao au pair na tzv. zlatnoj obali ciriškog jezera, prvi put od veljače do srpnja 1969. godine te drugi put od siječnja 1971. godine. Njemački jezik mi je bio nepoznanica, no kako sam jako dobro govorila francuski, nije bio problem sporazumjeti se.
S obzirom da si ti prava Dalmatinka, kako ti je na početku bilo ovdje, kako si se snašla? Je li ti falio onaj naš dalmatinski temperament i jezik (jezičina)?
Moji domaćini prihvatili su me kao člana obitelji, razgovarali su sa mnom francuski, znali su i pokoju riječ hrvatskoga jer su često boravili u Opatiji, bili na Brijunima, bili su veliki ljubitelji naivne umjetnosti, odlazili u Hlebine gdje su upoznali Ivana Generalića i tako postali vlasnici dvije njegove, danas vrlo vrijedne, slike. Prvih šest mjeseci u Švicarskoj moj je posao bio voditi brigu o njihovoj tada 13-godišnjoj mlađoj kćerki, vrlo temperamentnoj tinejdžerici (od koje sam ja jako puno mogla učiti pa tako i njemački jezik koji mi je zaista dobro „sjeo“) i vodit psa u šetnju, dakle nije bio problem snaći se. Moj dalmatinski temperament nije mi nedostajao jer sam odrastala „poslušno“ i uvijek tiho i još tiše da ne bi, ne daj bože, nekoga povrijedila. Tako je i jezik često, čak i onda kad se opravdano mogao upotrijebiti, ostajao „za zubima“. Inače, ako upotrijebim „jezičinu“ onda to mora biti vrlo opravdano. Ne volim ljude koji vrijeđaju i koji se nameću „jezičinom“ samo zato što misle da tako mogu brže postići ono što su naumili.
Kako komentiraš onu našu „bez dlake na jeziku“? Ima li toga i ovdje?
To bi upravo značilo da se ponašamo po onome „što na umu to na drumu“ a to zapravo nije negativno ako se poštuju pravila kultiviranog ponašanja i uljuđene komunikacije. U kontaktima s prijateljima Švicarcima primijetila sam dio prikrivene komunikacije, ono neizrečeno je prisutnije nego kod nas. S njima sam naučila čitati izraz lica, kontakt očima, promatrati njihovo držanje i druge načine ponašanja, posebno kad nisu spremni direktno izraziti svoje mišljenje. To je također jedan vid interkulturalne komunikacije putem koje učimo razumijevati kulturne razlike, učimo kako izbjeći makar neke nesporazume, nalazimo način kako se ophoditi s razlikama i predrasudama prema drugim kulturama. Za ljude s kojima poslujem volim reći da su mi najdraži oni „bez dlake na jeziku“, želim da su iskreni i otvoreni. Uvjeti su pristojnost i međusobni respekt. Švicarci su tu odmjereniji i pristojniji što im se pripisuje kao mana. Za mene je to vrlina, međuljudski odnosi su drugačiji, možda čak i dublji od onih koje primjećujem među „našim“ ljudima.
Što si sve radila po dolasku u Švicarsku, čime si se bavila?
Da bi mlađi naraštaji shvatili tadašnje vrijeme, treba naglasiti da si tada s maturalnom svjedodžbom slovio kao školovana osoba. U Zürichu je naravno bilo potrebno i poznavanje njemačkog jezika koji sam vrlo brzo svladala. Nakon odlaska iz Feldmeilena, preselila sam se u Zürich i zaposlila se, po preporuci gđe Käser iz Hrvatske katoličke misije, u Zdravstvenom osiguranju CSS na Helvetiaplatzu u Zürichu. To mi je bila odskočna daska za nastavak školovanja na višoj komercijalnoj školi paralelno uz učenje jezika na DOZ-u. Danas je skoro nemoguće shvatiti koliko nesebične pomoći i pažnje sam imala na tom radnom mjestu. Osim jedne mlade djevojke koja je bila Španjolka, svi ostali su bili Švicarci.
Nakon jedne nedjeljne mise, na druženju uz VIS MOVIS, upoznaše me s mojim budućim suprugom… Sam on, sama ja, sirotinja on, sirotinja ja, ići će nekako, razmišljam… Što naravno nisam tada shvatila bilo je, da on ipak nije bio kao ja, nije volio ni učiti ni raditi. Svejedno smo uplovili u bračnu luku, rodila sam prvu kćer i tek tada shvatila da je život žene puno drugačiji od onoga koji žive muškarci iz tzv. naših krajeva. Budući da su boravišne dozvole bile vezane za radne dozvole, nakon odlaska iz osiguranja tražila sam novo radno mjesto i opet s dobrom preporukom, te zahvaljujući francuskom jeziku, primili su me u glavnom zastupništvu francuskog uvoznika auta Simca na Baslerstrasse u Zürichu. To je bilo radno mjesto koje bi si i danas mnogi poželjeli, mogu slobodno reći da su to bile najplodnije godine u mom životu u pravom smislu te riječi. Osim dobro plaćenog radnog mjesta, u to vrijeme rodila sam još dvoje djece. Jednom godišnje odlazila sam u Pariz, tako 8 godina, a 1974. godine radila sam 3 mjeseca u njihovoj centrali na Champs Elysees. Nažalost, 1981. godine firmu je preuzeo Peugeot, mnogi od nas su morali naći nova radna mjesta ili seliti u Bern. Novi posao po mjeri našla sam u jednom knjigovodstvenom servisu u Zugu, francuski nisam morala znati ali mi se isplatilo to što sam ulagala u učenje engleskog i talijanskog, a isplatilo se i pohađanje više komercijalne škole.
Planiraš li povratak u Hrvatsku, ili ostaješ ovdje „do kraja“?
Nekad sam planirala da ću se vratiti i, kao i mnogi naši ljudi, sredila kuću za povratak. Iz privatnih razloga od te ideje definitivno sam morala odustati. Ostat ću ovdje do kraja, a u Hrvatsku ću putovati dokle god budem imala snage i volje. Kuću u Jelsi najvjerojatnije ću prodati jer me srce boli da 10 mjeseci stoji i da u njoj nitko ne živi. Puno toga me veže za Dalmaciju kao i za cijelu Hrvatsku. Proputovala sam od zapada do istoka, od sjevera do juga, od Istre do Prevlake. Iz današnje perspektive, otišla bih živjeti u neko malo mjesto na obali a otoke bih ostavila otočanima iako mi se Mljet posebno dopada. Već dvadeset godina odlazim kući na Hvar ali ne osjećam da sam tamo doma. Mogu čak reći da me Sinj više veže za Damaciju nego bilo koje drugo mjesto ili otok.
Da možeš, što bi iz Hrvatske donijela u Švicarsku? Što bi mijenjala u Švicarskoj? Što ti se ovdje ne sviđa?
Moram priznati da mi osim mora ovdje ništa ne fali. Odmah sutra bih mijenjala zakon o strancima i uvela jednak odnos prema učenicima u školama neovisno o tome odakle dolaze. Pozvala bih roditelje na veću odgovornost a ne prepuštala da država i škola rješavaju obiteljske probleme. Ne slažem se s nekima koji zagovaraju promjenu obrazovnog sustava u korist djece migranata. Za mene bi to bilo na rubu diskriminacije i švicarske djece iz nižeg i srednjeg staleža. Ni njihovi roditelji nemaju dovoljno vremena da redovito dolaze u školu i razgovaraju o svojoj djeci. Trećoj generaciji bi svakako automatski trebalo dati švicarsko državljanstvo, naravno pod uvjetom da su roditelji dobro integrirani. Danas u gradu Zürichu imamo ljude koji su dobili švicarsko državljanstvo, a gotovo da ne govore njemački i žive naravno getoizirani u svojim zatvorenim krugovima.
A što bi Hrvatima donijela/poklonila iz Švicarske? Čime bi obogatila, oplemenila hrvatsku naciju?
Rado bih Hrvatsku oplemenila tolerancijom, malo više multikulturalnosti nebi im naškodilo, strogo bih kažnjavala korupciju, prilagodila plaće cijenama robe i usluga. Vladajuće bih naučila da njih narod plaća i da su oni sluge narodu te da njihove novce trebaju odgovorno trošiti na dobrobit svih.
Ne bih dozvolila gradnju objekata bez odgovorajuće infrastrukture i rado bih ponijela djelić uređenog okoliša na našu obalu. Poklonila bih dobro organiziranu javnu upravu, obožavam funkcioniranje švicarske administracije. Jeste li ikad u Švicarskoj doživjeli da se za vrijeme radnog vremena zatvore šalteri jer su zaposlenici na gablecu iliti marendi?
Možeš li iz svoje perspektive komentirati položaj žena u Švicarskoj, s obzirom da se ove godine obilježava 50 godina otkako su žene ovdje dobile pravo glasa? Također, možeš li to usporediti sa stanjem u Hrvatskoj?
To su vrlo interesantna pitanja i teme koje mene osobno jako zaokupljaju jer sam početkom sedamdesetih „učila“ njemački prateći program na televiziji. Nijedan dnevnik nisam propustila. Uistinu nisam mogla vjerovati da švicarske žene nemaju pravo glasa i da ih toliko malo studira…
Uistinu, nešto više od 100 godina trajala je borba Švicarki za ravnopravnost i pravo glasa. Nakon što je 1968. godine švicarska vlada potpisala europsku konvenciju za ljudska prava pod zadrškom političkih prava za žene, došlo je do velikih protesta ženskih i djelomično muških udruženja. Vlada u Bernu popustila je pod velikim pritiskom te dopustila glasanje o tim pravima. Tako su napokon 7. veljače 1971. i žene u Švicarskoj postale ravnopravne. Taj put izvrsno je prikazan u filmu „Göttliche Ordnung“ (Božanski red) iz 2017. godine, preporučujem svima koji ga nisu vidjeli. Promjena svijesti i prihvaćanje žena kao ravnopravnih bića traje do danas, kako u Švicarskoj tako i globalno. Žene se moraju dokazivati, izložene su češće kritikama nego muškarci, „Ženska prava“ nisu dosegla jednakost s ljudskim pravima. Žene su još uvijek potplaćene za posao koji obavljaju u odnosu na muškarce, jednako tako u Švicarskoj i u Hrvatskoj. Moglo bi se čak reći da se od prastarih vremena nije ništa promijenilo jer je malo žena vladarica. Danas ih je tek desetak u svijetu koje su predsjednice a prva premijerka bila je Sirimavo Bandanaraike, premijerka Sri Lanke. U parlamentima i velikim tvrtkama diljem svijeta sjede većinom muškarci, odlučuju o životu i smrti, dok žene vode brigu o djeci, obitelji i igraju ulogu žene, majke i kućanice. Žene su te koje njeguju, iščekuju, oplakuju i dalje su neobrazovanije od muškaraca. Ipak, uspoređujući dostignuća u Švicarskoj i Hrvatskoj s mnogim zemljama trećeg svijeta, možemo se slobodno osjećati privilegiranima. Da bi se još bolje napredovalo, potrebno je i te kako educirati žene da bi se upoznale s pravima koja im jamči Ustav i međunarodno pravo. Posebno se treba baviti zaštitom zlostavljanih žena i kažnjavanjem zlostavljača, kako u Švicarskoj, tako i Hrvatskoj.
