Ana Gojčeta: Pasionirana jedriličarka koja živi život po vlastitim pravilima

Možeš li nam se malo predstaviti, gdje živiš, čime se baviš?

Živim po vlastitom izboru, u mjestu gdje sam i rođena, Šibeniku, za koje još uvijek smatram da je jedno od najljepših mjesta koje postoje. Naročito sam zaljubljena u ovaj naš akvatorij i Nacionalni park Kornati, te sve nas „lokalce“ smatram pomalo razmaženima po pitanju uvala, otoka, čistoće mora … teško je naći neko drugo mjesto koje bi moglo parirati tako visoko postavljenim standardima.

Kad je počela ta velika ljubav prema jedrenju?

More i brodovi su oduvijek prisutni u mom životu. Kao djevojčica sam počela jedriti u gradskom jedriličarskom klubu ”Val”, u klasi Optimist, te kasnije klasama Europa i Laser – danas ILCA. S vremenom sam rasla ja, pa tako i brodovi s kojima sam jedrila! Većinu regata sam odjedrila na prekrasnom obiteljskom Grand Soleil 40’R, dok sam od ove godine počela jedriti u klasi Melges 24. Ljubav prema jedrenju je zaista velika. Ponekad mi se čini da do nje nije došlo nekim mojim osobnih izborom, već je to, kao i većina ljubavi, iracionalna emocija s kojom čovjek raste i koja jednostavno predstavlja način života. Gledajući sada svoju djecu, zapravo čak to mogu i tvrditi. Obje moje djevojčice su prije rođenja „imale“ odrađenih nekoliko stotina nautičkih milja, na jedrilici su prosjedile, prohodale, probale prve okuse hrane, i naravno da vole more, samo mislim da nisu to odabrale, to je jednostavno dio njih.

Kako si se uopće odlučila profesionalno baviti jedrenjem? Je li bilo teško odlučiti se na tako nešto? Osjećaš li se usamljena u takoreći muškom sportu?

Kao što sam prethodno rekla, mislim da sam malo toga svjesno odlučila, jedno je jednostavno vodilo drugome. Ne znam je li bilo teško, ali je u svakom slučaju bilo prekrasno i još je uvijek prekrasno. Još uvijek sam svaki put kad isplovim i uhvatim kormilo u ruke, sretna i zahvalna što živim tu gdje živim, i što je more moj medij. Ne mogu reći da se osjećam usamljeno jer ima sve više žena koje se bave jedrenjem. 20 godina sam imala ”svoj” ženski jedriličarski team baš kako bih promovirala jedrenje među ženama. Kroz tu žensku posadu je tijekom godina prošlo zaista puno žena i sretna sam što su na taj način imale otvorena vrata i put prema jedrenju, te da sam im uspjela prenijeti dio mog entuzijazma i ljubavi prema moru. S druge strane, kolege jedriličari su zaista odlični. Iskreno mislim da se iskrena fokusiranost i ljubav čovjeka osjeti bez obzira čime se bavili, te da na tom nivou više ne postoje muški i ženski svjetovi, već samo „true“ i „fake“ jedriličari.

Reci nam nešto više o sebi, kakav je život u Šibeniku?

Šibenik je maleni dalmatinski grad, prekrasan, jedan od dva na svijetu s dva UNESCO-va spomenika, s ljudima posebnog mentaliteta koji stranci teško mogu u potpunosti doživjeti i shvatiti. U nekoliko navrata mi se pružala prilika da odselim ali sam zaključila da je Šibenik odlična baza za život i odgoj djece. Dovoljno velik da pruži sve što čovjeku treba za normalan svakodnevni život, a s druge strane dovoljno malen da pruži sigurnost i jednostavnost postojanja. Tu ne trošimo svakodnevno sate za odlazak na posao, djeca idu u školu sama pješice, a prijatelji su uvijek blizu. Nakon Domovinskog rata 90-ih, Šibenik je imao period stagnacije u razvoju, no to se u konačnici pokazalo dobrim jer je preskočio fazu sveopćeg ludila u razvoju masovnog turizma. Posljednjih 10 godina svjedočim jednoj prekrasnoj priči i razvoju grada prema kulturnom i smislenom  turizmu s pregršt high-end manifestacija, otvaranjem ekskluzivnih boutique hotelčića i vrhunskih apartmana, Michelinovim restoranom i mnoštvom drugih detalja koji čine život u Šibeniku prekrasnim, kako nama koji smo tu cijele godine, tako i turistima koji dođu na nekoliko dana.

Koja ti je primarna klijentela i na koje sve načine dolaziš do njih? Imaš li redovite klijente ili se svake godine mijenjaju?

Moja primarna klijentela su tvrtke iz svih krajeva Europe, zainteresirane za organizaciju tailor made programa za njihove zaposlenike i poslovne partnere. Ne bavim se prodajom aranžmana, već za svaki upit razvijam novi program kako bih, što je više moguće, odgovorila na potrebe i želje klijenta. Nakon sudjelovanja na ovakvim programima javlja nam se mnogo individualnih gostiju s molbom za pomoć pri bookiranju broda za njihov sljedeći dolazak u Hrvatsku. Baš su mi ovi ljudi dokaz da sam uspjela u svom naumu da im ovaj dio raja na Zemlji prezentiram u najboljem mogućem svijetlu, te da im pokažem barem dio okusa, mirisa i emocija zbog kojih volim Dalmaciju i naš mediteranski način života. Dalmacija je puno više od prekrasnog mora, otoka i bogate povijesti, te klijentima nastojim pokazati baš to, a kada pokažu volju da dođu opet, znači da im nije dosta, da znaju da se tu još može puno toga vidjeti i doživjeti. S nekim od mojih klijenata radim već skoro 20 godina, iz godine u godinu. Mijenjamo se zajedno, moram primijetiti da i starimo zajedno, ali još uvijek nam je lijepo zajedno. Iz takvih odnosa dođu i preporuke novim klijentima i to je sav marketing koji koristim. Nije mi cilj baviti se masovnim turizmom. Često znam reći da dočekujemo goste, a na odlasku se pozdravljamo s prijateljima i u tome leži draž i ljepota posla kojim se bavim.

Ima li nešto što bi rado promijenila u jedriličarskom svijetu da možeš?

Jedrenje i jedriličari su poput zasebne nacije i čini mi se da većina ljudi ima dojam kako se teško priključiti toj „naciji“. Dijelom su u pravu, jer je jedrenje poprilično skup sport, te zahtijeva, poput bilo kojeg drugog sporta, određenu količinu znanja i vještina. Upravo zbog toga mislim da je rad s djecom izuzetno važan. Kroz jedriličarske klubove i rad s djecom, jedrenje otvara svoja prostranstva većem broju ljudi i odgaja nove generacije. Sretna sam što svugdje u svijetu postoji izuzetno velik broj jedriličarskih klubova. U svima njima se govori istim jezikom, jedriličarskim, i nadam se da će u budućnosti sve više ljudi ovladati tim jezikom.