Do sredine 19. stoljeća već su bili otkriveni svi kontinenti i mora te je bila savladana većina velikih izazova. I tako su se u potrazi za nečim novim usred stare Europe posjetitelji iz Engleske među prvima okrenuli Alpama. Edward Whymper je 1865. godine prvi osvojio Mattehorn, no njegov se uspjeh samo sat kasnije pretvorio u tragediju. Četiri od sedam članova njegova tima su se strmoglavila u smrt prilikom spuštanja s planine. Pozornost medija bila je ogromna. Kraljica Victoria je čak htjela zabraniti planinarenje da cvijet engleske aristokracije ne bi besmisleno izgubio život u planinama. No čak je i tada vrijedilo “No risk, no fun” pa je ono što je uslijedilo u Alpama bila prava euforija.

Jedni su tražili pustolovinu, a drugi čistu ljepotu prirode. Otkrili su Interlaken, Giessbachfall iznad jezera Brienz, Aareschlucht i, konačno, Berner Oberland s triom Eiger, Mönch i Jungfrau. Reichenbachfall kod Meiringena se proslavio na svjetskoj razini zahvaljujući Sir Arthuru Conanu Doyleu. On je pustio svoj lik iz romana, Sherlocka Holmesa, da inscenira vlastitu smrt s nadzorne platforme iznad 120 metara visokoga slapa.

Turizam je postao gospodarski faktor u relativno siromašnoj regiji, koja je uglavnom živjela od poljoprivrede. Izgrađeni su prvi hoteli za smještaj gostiju, a s vremenom su nastajali lanci hotela. Ali je putovanje bilo otežano i tko je želio ići gore visoko, morao je dobro zapeti i biti čvrsta koraka. No ponuda je slijedila potražnju. Radilo se na tome da gostima bude što ugodnije da bi ih što više moglo sudjelovati u osvajanjima planina: 1879. godine prva uspinjača u Europi je prevezla slavne goste u hotel “Giessbach”. Deset godina kasnije željeznica “Berner Oberland” je vozila od Interlakena do Lauterbrunnena i Grindelwalda. Naposljetku 1893. godine vodila je do Wengernalpa pod dno moćnoga planinskog masiva.

Najambiciozniji je projekt bio izgradnja željeznice na Jungfraujochu. Ova je ideja došla od zaljubljenika u željeznice, ciriškoga poduzetnika Adolfa Guyer-Zellera. To se činilo suludim pothvatom u kojem ga, zapravo, nitko nije želio podržati. Ali Guyer-Zeller nije odustajao. Koncesiju za izgradnju je dobio bez ikakvih problema, ali izazove nakon koncesije je jako podcijenio. Hoće li ljudi na skoro 4000 metara biti u stanju disati i još pri tome raditi? Od kakvoga je kamena izgrađena planina kroz koju se trebaju izgraditi tuneli? Tko bi sve to trebao financirati i, prije svega, isplati li se taj pothvat?

Po uzoru na Alfreda Eschera, koji je za financiranje svojih željezničkih projekata osnovao vlastitu banku, i Guyer-Zeller je učinio isto. To je bilo doba industrijalizacije i vrijeme novih početaka. Vjera u tehnologiju je bila bezgranična. Inženjer Gustave Eiffel je 1889. godine izgradio toranj u Parizu i dokazao da je u to doba sve bilo moguće za onoga tko se usudio. U ljeto 1896. godine prvi su radnici započeli s radovima. Većina su njih bili Talijani, mladi, snažni i siromašni kao crkveni miševi. Pomoću krampa, lopate, a kasnije i dinamita i jednostavnih alata, kopali su i razbijali metar po metar planine. Radni su uvjeti bili teški, nadnice male, dok su lokalni ljudi izbjegavali mlade radnike koji im nisu ulijevali povjerenje. Dolazilo je do smrtnih nesreća. Radnici su se u više navrata branili štrajkom, ali su šefovi reagirali okrutno i otpustili vođe. Mogli su si to dopustiti jer je potražnja za poslom u to doba bila velika. Tko je imao posao, mogao je poslati nešto novca kući. Tko se ozlijedio i nije mogao više raditi, morao je natrag kući jer, naravno, nitko nije bio osiguran. Bili su označeni planinom za cijeli život.

Kad je 1899. godine Guyer-Zeller iznenada umro, činilo se da je projektu odzvonilo, no njegovi su ga nasljednici nastavili. Čim bi se jedna etapa završila, odmah bi se otvarala za vožnju, dok su rudari, radnici i inženjeri nastavljali kopati sve dalje i dalje. Uspjelo je 1. kolovoza 1912. godine: članovi Federalnoga Saveza ceremonijalno su otvorili postaju Jungfraujoch na 3454 metra iznad mora. Izgradnja je, umjesto budžetirane četiri godine, trajala čitavih 16 godina, a troškovi gradnje bili su dvostruko veći od predviđenih. Na kraju se ipak isplatilo jer je ova je željeznica najviša u Europi i postala je senzacija zbog koje posjetioci dolaze iz Engleske, Njemačke, Amerike i drugih zemalja svijeta. Dvije godine kasnije izbio je Prvi svjetski rat i dolazak stranaca je u potpunosti prestao.

Tek sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća razvio se turizam punom snagom. Nakon oskudice u ratnim godinama, ljudi su si htjeli nešto priuštiti. Ponovnim početkom povoljnih privrednih i društvenih okolnosti počele su putovati mase ljudi. U rekordnoj 2011. godini je 765 000 ljudi bilo na “Top of Europe” i divilo se pogledu na okolne planinske vrhove i ledenjak Aletsch. Englezi i njihova aristokracija odavno su već zamijenjeni posjetiteljima iz Japana, Indije, Rusije i Kine. Rastući prosperitet u zemljama Azije donosi ogroman potencijal za švicarski turizam. Posjet Jungfraujochu spada pod obavezni program. Marketing željeznice “Jungfrau” odradio je veliki posao ovoga ljeta, naime planina je bila 40 dana rezervirana, a sve to zahvaljujući viziji, izvanrednoj inženjerskoj vještini s pametnom dozom poslovne pronicljivosti i tvrdoglavosti. Moglo bi se reći da je željeznica “Jungfrau” rezultat tipično švicarskih vrlina.

Izvori:

VIA, izdanje 05/12, Gaston Haas: “Top of Switzerland – u srce Alpa”; www.myswitzerland.com

Tekst: Gloria Sartori Saadi

Prijevod: Danjela Dobrić Stanović