Hrvatsku se uglavnom povezuje s odmorom na moru, iako u njoj postoje i brojne mogućnosti za planinarenje. Osobito u mirnoj podsezoni u proljeće ili jesen, planinarenje otvara mogućnost vidjeti zemlju iz drugačije perspektive. Baš kao ovoga proljeća na najvišem vrhu Hrvatske, na Dinari, koji je poznat pod imenom Sinjal.

U Švicarskoj se Jungfraujoch turistima reklamira sloganom “Top of Europe”. Razlog je taj što je željeznička postaja na Jungfraujochu najviša u Europi (nalazi se na 3454 metara nadmorske visine). Najviši se vrh u Švicarskoj nalazi na masivu Monte Rosa, u kantonu Wallis, blizu talijanske granice: vrh Dufourspitze sa svojih 4634 metara nadmorske visine nadvisuje sve ostale planinske vrhove u Švicarskoj.

Hrvatska se ne može nositi s visinama alpskih vrhova. S točno 1830,91 metara nadmorske visine, vrh Dinara ili Sinjal, kako ga mještani zovu (izvedenica iz “signal”, geodetski stup), čini najviši vrh Hrvatske. U dobroj obući, iskusni i obučeni planinari mogu bez problema doći do vrha jednodnevnim planinarenjem.

Mnogi putevi vode do Dinare

Preko 600 kilometara dugo Dinarsko gorje proteže se od Julijskih Alpa na sjeveroistoku Italije do sjeverne Albanije. Najviši vrhovi ne nalaze se u Hrvatskoj, nego u Crnoj Gori (Bobotok kuk, 2522 metara) i Albaniji (Maja Jezerce 2694 metara). Iza Knina, a u blizini Kijeva u Dalmatinskom zaleđu, uzdiže se gotovo veličanstven dio Dinarskoga gorja na kojemu se nalazi najviši vrh Hrvatske.

Za uspon se može birati između različitih puteva: lijevoga, s polazištem kod planinarske kolibe “Brezovac” koja se nalazi nekoliko kilometara sjeveroistočno od Knina; desnoga, s polazištem u zaseoku Glavaš u blizini Kijeva. Ili se pak može krenuti iz Uništa, maloga sela koje se zapravo nalazi u Bosni i Hercegovini, ali se do njega može automobilom doći samo kroz Hrvatsku (i druga su dva polazišta dostupna isključivo automobilom). Mi smo izabrali put od Glavaša koji se nalazi na 620 metara nadmorske visine. Pred nama ostaje oko 1200 metara visinske razlike do vrha.

Utvrda, planinarsko sklonište i planina Kapela

Put je dobro označen: crveno-bijelo-crveni markeri pokazuju nam put. Danas je toplo, oko 25 Celzijevih stupnjeva, ali nam bura, sjeverni vjetar tipičan za Hrvatsku, puše oštro u lice i ne dopušta nam osjetiti toplinu. Za vrijeme smo uspona sretni zbog toga.

Odmah iza Glavaša nalazi se djelić povijesti: kamena utvrda iz razdoblja između 15. i 17. stoljeća. To je jedina od 12 utvrda koja je još uvijek očuvana. Njihova je svrha bila obrana od osmanskih napada.

Livade su bogato zelene, šareno planinsko cvijeće obrubljuje naš put, a tipičan krš daje krajoliku mitski izgled. Opet uzimamo pauzu za uživanje u miru i pogledu.

Na 1300 metara nadmorske visine dolazimo do male visoravni. Polja razgraničena kamenjem i propale kamene kuće svjedoče da su se ovdje vjerojatno jednom obrađivala polja ili se barem stoka vodila na ispašu. U slučaju nevremena planinari se mogu skloniti u planinarsko sklonište “Martinova košara”, pričekati i nadati se boljem vremenu. Iza kolibe, na malom brežuljku, primjećujemo kameni govornikov pult. Približavamo se i vidimo da to nije govornikov pult, već ‘oltar’.

Iza njega se nalazi drveni križ, a iznad malo zvono. Uklesano na kamenoj ploči stoji da je to kapela Svetoga Ilije (crkva Svetoga Ilije), odnosno crkva na otvorenom. Uklesano u kamen stoji i to da je na dan Svetoga Ilije održana misa 20. srpnja 1999. godine, prvi put nakon što je to 1941. godine bilo zabranjeno. Mještani kažu da se ovdje održi jedna misa godišnje. Vjerojatno je čovjek Bogu rijetko tako blizu kao ovdje gore.

Knjiga gostiju na 1830,91 metara nadmorske visine

Nakon kratkog odmora u planinarskom skloništu, nastavljamo dalje. Posljednji je sat četverosatnoga uspona najteži. Put ne vodi više preko malih staza po livadi. Moramo se pe njati preko velikih stijena što zahtijeva sigurnost u koraku. No prekrasan je pogled na sve četiri strane nagrada za naporan uspon: vidimo Peručko jezero u smjeru Splita, Knin nam leži gotovo pod nogama, a na istoku, u smjeru Bosne, pruža se Dinarsko gorje.

Tijekom uspona susreli smo samo šest planinara. Stigavši na vrh upoznali smo grupu mladih ljudi, članova planinarske udruge iz Vukovara. Za grupnu su fotografiju visoko držali hrvatsku zastavu. Morali smo se nasmijati jer u Švicarskoj nismo nikada vidjeli nekoga tko se fotografira na planini sa švicarskom zastavom.

Upisujemo se u knjigu gostiju. Većina upisa potječe od posjetitelja iz Hrvatske, ostali su iz Češke, Poljske, Njemačke, Austrije, Srbije ili Bosne i Hercegovine. Naš je upis jedan od rijetkih, ako ne i jedini iz Švicarske.

Skromna infrastruktura, ali neotkriveni planinarski raj

Za razliku od mnogih planina u Švicarskoj, gladne i žedne planinare ne čeka planinski restoran. Piknik je zacrtan i neophodan jer na putu postoje samo dva izvora vode. Ne postoji žičara koja vodi gore i dolje. Dakle ne preostaje ništa drugo nego ponovno se spustiti istim putem. Nakon tri smo sata stigli do naših automobila. Umorni, ali sretni. Unatoč skromnoj infrastrukturi, ovo planinarenje preporučujemo svakome tko je dovoljno fit jer se ipak mora u jednom danu popeti i vratiti.

Kome je to prenaporno, predlažemo brojne nacionalne parkove gdje se nalaze i mnoge pješačke staze. Jer Hrvatska je puno više od mora – ona je također planinarski raj. Mrežna stranica Hrvatske udruge planinara (www.hpk.ch) pruža mnoštvo informacija o planinarenju (nažalost samo na hrvatskom jeziku). Opis Dinare postoji i na engleskome jeziku: http://www.hps.hr/english/dinara/.

Na internetu, posredstvom Googlea, mogu se naći mnogi unosi i planinarski savjeti za Hrvatsku, kao npr.:

https://www.kroati.de/kroatien-infos/wandern-kroatien.html

http://www.nzz.ch/nicht-einmal-segeln-waere-schoener-1.18090049

Tekst: Sandra Grizelj

Prijevod: Danijela Dobrić Stanović