Opisati ukratko hrvatski jezik (povijest hrvatskoga jezika, njegove jezične zakonitosti i književnu osebujnost) ili shvatiti zašto se u nekim krajevima Hrvatske govori kaj, u nekima ča ili što; zašto negdje snig, sneg ili snijeg doista nije lako.
Unatrag 15-ak godina uvelike se promijenio pristup učenju hrvatskoga jezika u školama tako da se danas njega puno detaljnije podučava i iznose se činjenice o kojima se nekada nije smjelo govoriti. Osnovno što treba znati o hrvatskom jeziku moglo bi se sažeti u sljedeće:
Hrvatski jezik je južnoslavenski jezik koji pripada široj zajednici slavenskih jezika, a svi zajedno ulaze u indoeuropsku jezičnu porodicu. Razvoj hrvatskog jezika započinje od zajedničkog praslavenskog jezika, a povijest hrvatskoga jezika možemo pratiti od 9. stoljeća. Od tada do danas hrvatski jezik je doživio nekoliko preoblika koje su se događale u određenim povijesnim periodima. O tome postoje i svjedoče mnogi povijesni izvori: Bašćanska ploča (oko 1100.g.), Judita iz 1501.g. (Marko Marulić), prva gramatika hrvatskoga jezika Institutionum linguae illyricae – Ustroj ilirskoga/hrvatskoga jezika iz 1604.g. (Bartol Kašić) …
Hrvatski jezik je skupni naziv za standardni jezik Hrvata i za skup narječja i govora kojima govore ili su nekada govorili Hrvati. Njime danas govori oko 7 milijuna ljudi, pretežno Hrvata. Hrvatski je službeni jezik Republike Hrvatske i jedan od triju službenih jezika Bosne i Hercegovine, kao i jedan od sedam službenih jezika AP Vojvodine (Srbija). Osim toga, hrvatski jezik priznat je kao službeni jezik u pojedinim općinama u austrijskoj pokrajini Gradišće (Burgenland), međutim, tu je riječ o posebnom jeziku iseljenih Hrvata, Gradišćanskih Hrvata.
Standard ili dijalekt?
U hrvatskom jeziku valja razlikovati standardni ili književni hrvatski jezik i govorni jezik, tj, jezik narječja i govora. Govorni jezik čini sustav od triju narječja: štokavskoga, kajkavskoga i čakavskoga. Unutar svakoga narječja razlikuju se narodni govori ili dijalekti, klasificirani prema izgovoru dvoglasnika ili glasovnog skupa ije/je, tj. ikavski, ekavski i jekavski govori. Dijalekti ili govori se također mogu svrstati prema ostvaraju upitne zamjenice što na: čakavske, cakavske, cokavske, štokavske, štakavske, šćakavske… Za razliku od govornoga jezika, hrvatski standardni jezik temelji se na novoštokavskome jekavskome narječju zapadnoga tipa i službeni je jezik Republike Hrvatske.
Često se u dijaspori, ali i u Hrvatskoj javlja pitanje: Kojim jezikom ili govorom je točno govoriti? Ljepota hrvatskoga jezika uvjetovana je upravo njegovom raznolikošću. Dijalekti su tu da se njima služi u slobodnom razgovoru na prostorima na kojima ih razumiju sugovornici (izvorni govornici), a kad se njima ne može sporazumjeti, treba se služiti standardnim ili književnim hrvatskim jezikom koji se uči. Dakle, dijalekt treba njegovati, a standardni hrvatski jezik učiti!
Tekst: Andrijana Matić
Prijevod: Zvonimir Mitar
