O hvarskoj Glazbenoj školi

Radovan Lorković, violinist, i njegova majka, pokojna Melita Lorković, klaviristica, poznati su glazbenici, glazbeni pedagozi i dobrotvori. Život i umjetnički značaj Melite Lorković, opisan iz subjektivne perspektive i sinova sjećanja, prikazan je u knjizi Radovana Lorkovića: „Melita Lorković – Pozajići, Lorkovići, Melita i ja“, izdane u Zagrebu 2012. godine. Poslije majčine smrti njezin je sin uložio imetak u jednu glazbenu školu, neovisnu o državnim subvencijama, organiziranu po švicarskom modelu. Vrludavu sudbinu te škole na koncu ipak smatra uspješnom.

Koncem 60-ih godina vratila se moja majka Melita u Zagreb nakon 20 godina izbivanja u Beogradu i Cairu, kako bi se ponovno uključila u glazbeni život Zagreba i reaktivirala na Muzičkoj akademiji. Nakon njezine smrti 1987. pomislio sam da bi inventar njezinog stana u Gundulićevoj 23 mogao poslužiti jednoj glazbenoj školi. Kada sam vidio Hektorovićevu palaču u Hvaru 1989., ponudio sam inventar kulturnoj referentici Vlatki Matković i ona je rado pristala. Međutim ta je zgrada trebala biti renovirana za deset puta veći iznos nego što smo dobili za majčin stan. Nakon uskladištenja u Vili Bakarić u Hvaru, Katarina Barišić pronašla je prazan gornji kat u hotelu Park u centru Hvara i 1993. isposlovala dozvolu useljenja inventara u sedam soba s divnim pogledom na Paklene otoke.

Iza projekta je stajala grupa utjecajnih ličnosti Hvara: Mirjana Kolumbić, direktorica Centra za zaštitu hvarske kulturne baštine; Pero Pavičić, direktor hotelskog poduzeća „Sunčani Hvar“ i Nikša Barišić, slikar i arhitekt.

Također, htio sam da hvarski glazbenici budu nastavnici i uspio sam ih okupiti. Oni su redom: arhitekt iz ureda za građevinske dozvole, Mario Sponza, koji je u mladosti studirao violinu u Beogradu; Sanja Paduan i Inge Novak Valée podučavale su klavir, Davor Talijančić gitaru, Katarina Novak flautu, Tomo Domančić, dirigent gradske glazbe, klarinet a Miranda Krivić i Katarina Novak teoretske predmete. Vinka Šurlin je vodila zborove.

Iz Sarajeva je stigla i Vera Verbić, pijanistica, koja je u par godina odgojila Tomislava Domančića, sina Tome Domančića koji je nakon splitske prešao u zagrebačku Muzičku akademiju i diplomirao kao pijanist. Danas je vrstan dirigent gradske glazbe, nastavnik klavira i glavna osoba hvarskoga glazbenog života.

Fred Došek i ja smo nakon toga, pored redovitih koncerata u Hvaru, uz Delija Malpera (violina) i Anu Domančić (flauta) mentorirali nastavnički rad hvarske Glazbene škole.

Moj administrativni koncept škole bio je neovisan o državnoj subvenciji i oslanjao se na model SmpV, švicarskog udruženja glazbenih pedagoga: predsjednica Udruge hvarskih nastavnika glazbene kulture bila je Katarina Novak, učenici su plaćali satove (tada oko deset DM po satu) izravno nastavniku, a nastavnici su učenike predstavljali u učeničkim produkcijama.

S vremenom se pokazalo da hvarsko stanovništvo želi administrativnu potvrdu rada škole, pa je uvedena neobvezatna mogućnost godišnjih ispita u Hvaru pred komisijom nastavnika iz splitske škole „Josip Hatze“, a po završetku su se dobivale i svjedodžbe.

Pod tim je uvjetima spomenuta škola imala oko sedamdeset učenika i isticala se vrlo dobrim rezultatima, no kao što to počesto biva, nastavnici u svom mjestu nisu imali dovoljno potpore te je broj učenika pomalo opadao na, danas, jedva desetak. Nije bilo nikoga tko bi Hvarane uvjerio da je glazbena poduka bila barem na razini ostalih hrvatskih glazbenih škola, ako ne i na višoj.

Pored inventara stana u Zagrebu, pokućstva, klavira i notne biblioteke Melite Lorković, mnogi naši kolege iz Muzičke akademije u Baselu saznali su za naše projekte potpore hrvatskih glazbenih škola u Zagrebu, Hvaru, Splitu, Omišu, Drnišu, Vukovaru i Osijeku, kao i u Tuzli i Sarajevu u BiH te su darivali violine, flaute, pijanine i mnogo notnog materijala. Masivnije dijelove tih donacija transportirao je Zvonimir Mitar u preko dvjesto velikih transporta mobilijara i drugih predmeta preko Hrvatskog humanitarnog foruma.

Od 1993. do 2000. hvarska Glazbena škola radila je uspješno do nenajavljene prodaje hotela Park, kada joj je Općina Hvar u zamjenu za sedam soba ponudila jednu zatvorenu i jednu prohodnu sobu uz dva WC-a u Palači „Vukašinović“ s prokišnim krovom. Srećom da se u isto vrijeme javio Zoran Novaković iz Novalje na Pagu s molbom da pomognem s uređenjem trogirske Glazbene škole, koja je upravo dobila jedan kat u palači „Ćipiko“ nasuprot trogirskoj katedrali, no bez namještaja uz potrebu plaćanja renovacije te se tako riješilo pitanje o prevelikom inventaru hvarske škole, koja se s pomalo smanjenim brojem učenika mogla smjestiti u prostorijama zborskih proba.

U međuvremenu sam s ostatkom utrška majčinog stana kupio nedovršenu zgradu u Hvaru na Vrisku, dovršio je 2004. i ostavio gornji stan školi na raspolaganje, no to je škola samo jedanput iskoristila jer je bio izvan centra. Trogirsku školu smo uz inventar Melitinog stana opskrbili s dodatnim klavirima, instrumentima i notnim zapisima, a škola se od tada zvala po Meliti Lorković. U njoj su bili zaposleni nastavnici visokog ugleda, a škola se držala podružnicom splitske škole „Josip Hatze“.

Prije par godina pokazalo se da bi trogirska škola voljela nabaviti moderni namještaj u zamjenu za dotrajale stvari iz Hvara te je 2018. konačno veći dio nekadašnjeg inventara stana iz Zagreba vraćen na Hvar u naše obiteljsko vlasništvo. Klavir Bechstein najviše je pretrpio te sam ga odlučio pokloniti mladom zagrebačkom pijanistu, Rolandu Grlici, koji je skupljao 15.000 eura za renovaciju. Trogirska škola se od tada više ne zove po Meliti Lorković.

Cijeli se pothvat, usprkos vrludavoj sudbini, može smatrati uspješnim, stoga sam zahvalan na potpori svima koji su u njem sudjelovali.