– Gdje ste rođeni?

Rođena sam u Sinju, gradiću u prelijepoj oazi sunca, kamena, zelenila, pitkih voda, plodnog polja… Dalmatinske zagore, u mjestu bogate tradicije i narodnih običaja, ojkanja, derneka, viteške igre… U Sinju sam završila osnovnu i srednju školu i sa sobom na studije u Sarajevo ponijela kufer mašte i neispričanih priča s kojima sam odrasla.

– Što nosite u sjećanjima iz djetinjstva, koje slike, ljude, događaje, doživljaje?

Svoj rodni kraj sam odmalena doživljavala kao mjesto natprirodne energije i duhovnih moći, nad kojim bdiju i u skrovitosti od ljudskih očiju planduju dobre vile. Njima u goste svraćaju i razna mitološka i bajkovita bića kojima Cetinska krajina obiluje. Kao dijete slušala sam od starijih mnoge priče o njima pa sam vrijeme provodila tražeći ih u igri po livadama, voćnjacima, vinogradima, po šumi i na potoku. Tajanstva borova gaja iznad naših kuća otkrivala sam ljeti, a zimi, kad bih s ocem tražila božićno drvce, otresala snijeg s borovih iglica i skupljala mahovinu. Zamišljala sam kako su je od zelenih niti bršljana otkale i za mene ostavile vile. U nosu su mi još uvijek mirisi, zvukovi, boje, slutnje, nade, želje, predosjećaji… te iste djevojčice. Pretpostavljam da se pri dolasku u moj rodni kraj, u rujnu davne 1917. slično osjećala i Wally Neuzil, muza austrijskog slikara Egona Schielea pa sam to i napisala u svom novom romanu Recept za sinjske arambaše koji je u pripremi za izdavanje:

…Pred očima joj se opet, ali sad uživo, stvorila ona ista pitoma dolina i usred nje zeleni brijeg s ostatcima zidina davno srušene srednjovjekovne utvrde i crkvicom na vrhu koju je upoznala još davno, u svojim dječjim maštarijama, i o njoj sanjala bezbroj puta. Životni put doveo ju je upravo na to čudom ili nekim bivšim životom već odsanjano, po svemu jedinstveno mjesto. Ulazeći u njega, osjećala se neopisivo posebno i uzvišeno, kao da ulazi u boravište vračeva, čarobnjaka, dobrih vila… U tim magičnim trenutcima upoznavala je novu, sasvim stranu, a istodobno tako blisku, povjerljivu, majčinsku, vjerom u duhovnost i natprirodne moći uspavanu sredinu…

– Je li Vaše djetinjstvo, rano školovanje bilo ispunjeno ljubavlju prema pisanju ili je ta sklonost otkrivena kasnije?

Pisanje je po meni otkrivanje tajna vlastite maštovitosti, čemu geni za fantastične svjetove u meni od svog prvog naučenog slova nisu odoljeli. I onda, u ranom djetinjstvu, kad još nisam znala sastavljati rečenice, smišljala sam priče od kojih mi je brujala glava. Živjela sam uvijek u dva paralelna svijeta, ovom vanjskom i svom vlastitom unutarnjem. U ovome svome puno sam sretnija.

– Živjeli ste u BiH i u Švicarskoj, gdje ste i u kojem vremenu bili najzadovoljniji?

Odlazak u Švicarsku pokrenuo je moj spisateljski kotač brže. Što sam se više udaljavala od rodne grude, to mi je mašta sve jače zapinjala za nju. I tako sam, ni sama ne znam kad i kako, umočila pero u tintu. Priče su krenule, ispočetka brzo i divlje, dubile kanjon neizrečenog, poslije tekle mirnije pa razbaškareno poput modre gospođe Cetine, kad širi ruke i u zagrljaj prima beskrajno more. Vrijeme pisanja, koje još traje, moje je sretno doba.

– Što je za vas bilo najteže a što najljepše u „tuđem svijetu“?

Najteža mi je bila spoznaja da sam u tuđem svijetu, a najljepše što mi je taj tuđi svijet omogućio učenje, samoizgradnju, pružio napredak i ostvarenje snova. Tako smo se taj tuđi svijet i ja zbližili, sprijateljili, prihvatili, ja njega kao najbolji od svih mojih svjetova, a on mene kao vrijedan dio sebe. Zato mi uvijek teško pada pogled na svijet iz kojeg potječem, onaj koji sam ostavila iza sebe, a koji se, kako mi se čini, ne pomiče puno naprijed. Naprotiv, sigurna sam da u nekim bitnim stvarima svaki dan sve više zaostaje sam za sobom. Zbog toga sam jako tužna.

– Po profesiji ste profesorica i knjižnjičarka. Je li taj rad donio potrebno iskustvo, znanje, nove spoznaje koje su kasnije koristile u spisateljskom radu?

Naravno. Pisati je težak posao i ako mu niste izučeni, izuzev ako ne posjedujete izniman dar, možete lako pogurati Sizifov kamen. Pismenost je u svakom slučaju alat svakoga pisca, a blizina knjiga toplina, sigurnost, pouzdanost. Knjiga u ruci, mir su i zadovoljstvo u srcu.

– Gdje se osjećate „kod kuće“?

U samoj sebi i svojim mislima, za računalom i u svom tekstu. To su mi dvije najnastanjenije privatne lođe. Geografski imam osjećaj da ne pripadam nigdje. Ipak, sve više i više volim svoj dom u Švicarskoj, a povjeravam se i svom komadiću raja u Dolcu kod Primoštena. Tamo mi je duša na mjestu, puna inspiracije za nove tekstove.

– Tko je na vas imao najviše književnog utjecaja?

Volim knjige, čitala sam i čitam puno, možda i previše. U mlađim danima voljela sam antiku, renesansu, romantiku, američke pisce, gutala Marinkovića i mučila se s Krležom koji mi je danas broj jedan, obožavala ruske klasike, maštala kako ću jednog dana biti velika pripovjedačica poput Tolstoja… Od malih nogu ljubiteljica sam Marije Jurić Zagorke i Ivane Brlić Mažuranić. Ipak, kako potječem iz junačkog, alkarskog, ali i tradicionalnog, tvrdog kraja u kojem nije bilo zahvalno roditi se kao žensko, prva knjiga, odnosno priča koja je na mene ostavila nezaboravan dojam je Duga, poznata pripovijetka Dinka Šimunovića. Desetogodišnjoj djevojčici Srni, iz imućne obitelji koja živi u izmišljenom selu Čardaci, čiji su snovi i želje ostali u dalekoj nebeskoj dugi, obećala sam da ću ih svojim zalaganjem spustiiti na zemlju i ostvariti.

– Koga najradije čitate?

Žene. Strane i domaće. Kako starim sve se manje pronalazim u književnosti koju stvaraju muškarci, pogotovo u onoj u kojoj dominira svjesna ili nesvjesna prezentacija njihove urođene težnje za nadmoćnosti, za isticanjem mišića i libida. Književnost je ženskog roda, meka, suosjećajna, iskrena, bistra, oštra, mudra, razborita…

– Jesu li Vaše knjige prevedene na druge jezike u regiji ili na njemački?

Moj roman Cvijet od Bosne izdan je na bosanskom jeziku u nakladničkoj kući Dječja knjiga, Sarajevo. Za početak, nadam se prijevodu svog romana Dolina trnja na njemački pa poslije kako krene. Budućnost je neizvjesna i nikad ne znamo što će nam donijeti.

– Ima li ga i koliki je vaš doticaj s hrvatskom „švicarskom književnom scenom“?

Kako živim i radim u Švicarskoj teško mi je i nepraktično promovirati svoje knjige u Hrvatskoj, a nemam ni priliku kretati se u hrvatskim književnim vodama. Bez poznanstava i podrške kolega, pogotovo kad za promoviranje vaših knjiga izostaje nakladnikovo zalaganje, i uspjeh dolazi sporije. Ipak, vjerujem u ono što radim i uživam u tome. Švicarsku književnu scenu pratim, ali kako pišem na svom materinjem jeziku, u njoj ne sudjelujem aktivno.

– A kakav status imate u književnim krugovima Hrvatske-Švicarske?

Ovdje u Švicarskoj sudjelovala sam na 43. Solothurner Literaturtage, predstavila sam svoj rad i to mi je jedno lijepo iskustvo. Jako sam zahvalna na pozivu organizatora i na prilici koju su mi pružili. Lijepo je znati da kao švicarska državljanka koja piše na hrvatskom, znači ne na jednom od švicarskih državnih jezika, ipak nisam prošla nezapaženo. U Hrvatskoj ne spadam u razvikane autorice, ali imam svoje, kvalitetom tekstova, zasluženo mjesto i moja djela se čitaju.

– Što je najviše dalo i daje vjetar u leđa spisateljici u Vama?

Ljubav prema tajnama skrivenima u koricama i među njima na tintu mirisnim listovima.

– Što je bio najveći motiv, podstrek?

Stvarno ne znam je li mi takvo nešto uopće ikad i trebalo. Pisanje mi je u venama i stanicama, dođe mi kao disanje, kao voda, kao hrana i kao smisao.

– Kako je vaša obitelj reagirala i reagira na vaš rad (roditelji, djeca, suprug, najbliži)?

Sinovi su mi odrasli i žive svoje živote. Raduju se, naravno, svakoj mojoj novoj knjizi i sretni su jer vide da sam ja zbog toga sretna. Suprug je uz mene, kao najpouzdaniji oslonac i najjača podrška.

– Kad biste imali čarobni štapić, što biste promijenili u budućnosti vašeg stvaralaštva i ostalog?

Zamahnula bih njime i našla se u društvu za moja djela zainteresiranih, sposobnih suradnika, ljudi koji bi uistinu s pažnjom čitali moje tekstove prije izdavanja i sugerirali mi ispravke i dopune. Pisanje je osamljen posao, ali izdavanje završenog rukopisa zahtijeva uigran, timski rad. Dotaknula bih vrškom tog čarobnog štapića svaku svoju novu knjigu i učinila da se što većem broju ljudi nađe u rukama. Začarala bih ih ljubavlju prema njihovu čitanju, onom istom koju sam uložila u njihovo pisanje.

Izvor: Libra 50

Razgovor vodila: Dragica Rajčić Holzner