Filmska povijest Dubrovnika nije počela s ‘Igrom prijestolja’

Priča nije počela s ‘Igrom prijestolja’ i serijom ‘Borgia’ niti s filmom ‘The Secret Invasion’ početkom šezdesetih, nego u doba nijemog filma, još početkom 20. stoljeća, kad je u Grad stigao mađarski redatelj Alfred Deésy sa svojom filmskom ekipom i snimio desetak filmova. Riječ je o najstarijim sačuvanim igranim filmovima snimanjima na području Dubrovnika o kojima se dosad gotovo ništa nije znalo tako da se to otkriće može nazvati senzacijom prvog reda. Naime, to otkriće dramaturga Hrvoja Ivankovića mijenja dosadašnja saznanja o počecima filmskog snimanja u Dubrovniku i Hrvatskoj te popunjava rupe u povijesti hrvatske kinematografije.

Do otkrića je došao Hrvoje Ivanković, dramaturg, kazališni kritičar i autor knjige “Držić na Igrama – kronika tragom kritičkih zapisa” i digitalne monografije ZKM-a te dobitnik Nagrade hrvatskoga glumišta za najbolji proizvedeni suvremeni dramski tekst za predstavu “Marin Držić – Viktorija od neprijatelja” dok je pripremao knjigu “Dubrovnik kao filmska kulisa – povijest snimanja igranih filmova i serija u Dubrovniku od 1916. do 2021.”, koju će uskoro objaviti u izdanju Hrvatskog filmskog saveza. S obzirom na to da je smatrao da je riječ o otkriću zanimljivom za povijest hrvatske kinematografije, o toj temi je prvo napisao opširnu studiju “Počelo je con un ballo all’ungherese – o prvim igranim filmovima snimanim u Dubrovniku i okolici”, koju je u posebnoj publikaciji objavio dubrovački festival Tišina, molim!.

Objavljivanje te publikacije potpomogao je Mađarski kulturni centar u Zagrebu, a predstavljena je u sklopu tog festivala sredinom prosinca u Kazalištu “Marina Držića”. Iste večeri prikazan je i film “Afrodita” iz 1918., najstariji sačuvani igrani film snimljen u Dubrovniku, koji je do sada bio potpuno nepoznat hrvatskoj javnosti. Ivanković kaže da o prvim filmskim kadrovima snimljenima u Dubrovniku postoji vrlo malo informacija. Uglavnom se govorilo o kratkim putopisnim filmovima koje su snimale francuske, talijanske, austrijske, njemačke i mađarske ekipe, donoseći na platno panoramske snimke i gradske vedute te sličice iz svakodnevnog života. Ističe da se do sada kao najstariji igrani film sniman u Dubrovniku navodio austrijski “Kopač blaga od Blagaja” Louisa Ralpha, premijerno prikazan u jesen 1919., ali prema njegovim otkrićima, do tada su već bili snimljeni eksterijeri za najmanje devet mađarskih filmova, od kojih su povjesničari filma evidentirali samo jednog – film “Monna Vanna”.

Dodaje da nije neobično što se u Hrvatskoj do sada nije znalo za Deésyjeve, uvjetno rečeno, dubrovačke filmove. “Ti njegovi filmovi najvećim dijelom su nestali, kao i devedeset posto drugih mađarskih filmova snimljenih do 1931. godine. Uostalom, i za ‘Afroditu’ se dugo mislilo da je nepovratno izgubljena, a onda su je 1992. stručni suradnici festivala Il Cinema Ritrovato iz Bologne pronašli i identificirali u Nacionalnom filmskom arhivu u Londonu”, kaže Ivanković i pojašnjava da je zahvaljujući razmjeni s britanskim arhivom kopija filma dospjela u Mađarski nacionalni filmski arhiv u Budimpešti, gdje je i restaurirana. ”Osim svoje primarne povijesno-filmske važnosti, Deésyjeva ‘Afrodita’ ima i izuzetan kulturološki značaj jer prikazuje brojne ambijente Dubrovnika i okolice, od Mlina do Rijeke dubrovačke, koji su se u međuvremenu umnogome ili čak posve promijenili. Također, ‘Afrodita’, kao i ‘Casanova’, svojevrsna je posveta ljepoti i sceničnosti dubrovačkih ambijenata”, kaže Ivanković. U “Afroditi” je posebno došao do izražaja talent Deésyjeva snimatelja Károlyja Vassa, što se najbolje vidi u snimcima dubrovačkih lokacija, od prostora oko crkve Gospe od Milosrđa u Gospinu polju, preko klaustra dominikanskog samostana, te bivšeg benediktinskog samostana na Lokrumu, do mola i pristaništa u Mlinima te gruške rive. Film je sniman i na terasi kuće Colombani-Martecchini na Pločama te u prostoru oko ljetnikovca Kaboga na Batahovini, a nekoliko prizora snimljeno je i na lokacijama oko same povijesne jezgre Dubrovnika tako da se u pozadini vide tvrđave Lovrijenac i Minčeta. Ivanković navodi da su posebno značajna dva kadra snimljena u luci Cavtata, gdje se vidi riva prepuna ljudi, među kojima ima mnogo vojnika i žena u narodnim nošnjama.

Drugi sačuvani Deésyjev film je “Leányasszony”, odnosno “Mlada žena”, koji je premijerno prikazan u veljači 1919. u Budimpešti, a distribuiran je i na europskom tržištu. U tom filmu Dubrovnik figurira kao neimenovano lječilišno mjesto na moru, a pojavljuje se u samo nekoliko dekorativnih kadrova, primjerice, vidimo glavnog junaka Georga kako s pogledom na kupalište Šulić te stare kuće na Pilama i Kolorini te dio Lokruma piše pismo Veroniki. U filmu se još vide dubrovačka tvrđava Minčeta, strmi put kojim se spušta prema Pilama, slapovi u Mlinima te agave na Boninovu. Ivanković smatra da taj film potvrđuje pretpostavku da je najveći broj Deeseyjevih filmova nastalih prema onih deset scenarija, koje je spomenuo u svojim memoarima, najvjerojatnije sadržavao samo nekoliko dekorativnih kadrova snimljenih u Dubrovniku, dok su ‘Afrodita’ i ‘Casanova’ u dubrovačkoj kulisi pronašli i važnu dramaturšku pretpostavku”, kaže Ivanković. Zašto je u to doba nijemog filma, početkom 20. stoljeća, Dubrovnik bio toliko zanimljiv mađarskim filmašima? Ivanković kaže da je u razdoblju od 1912. do 1920. mađarska kinematografija bila u punoj ekspanziji – samo 1918. snimljeno je stotinjak dugometražnih igranih filmova, pa su neki od autora prednost pred konkurencijom potražili i u snimanjima na atraktivnim, egzotičnim lokacijama.

Deésy je i nekoliko desetljeća nakon svoje dubrovačke avanture bio ponosan na snimke koje su tom prilikom napravili u Dubrovniku. “Nakon nas je nekoliko producentskih kuća snimalo u Dubrovniku: Nijemci, Austrijanci, pa čak i Amerikanci. Ali nigdje nisam pronašao lijepe motive iz naših filmova”, zapisao je redatelj dodavši kako su drugi filmaši snimali samo na lokacijama do kojih su mogli stići automobilima, dok su se on i njegova ekipa u potrazi za što atraktivnijim kadrovima s prepunim koferima penjali uzbrdo i po nekoliko kilometara, pješačili po dubrovačkim vrletima, gazili po vodi i močvarnom tlu te se, u najboljem slučaju, posve bijeli od prašine, vozili s konjskim zapregama i otvorenim automobilima, pri čemu su kameru morali dobro zapakirati kako se pri vožnji ili prijenosu ne bi oštetila. Vass i Deésy iskoristili su svoj boravak u Dubrovniku da snime i neke dokumentarce, primjerice, “Dubrovnik i okolica” te “Dolina Omble”, koji su se izdvajali od ostalih putopisnih filmova snimljenih u tom razdoblju u Dubrovniku. Nažalost, ti se filmovi vode kao nestali. “Deesy je s tim dokumentarcima vratio dug Dubrovniku, gradu koji je zahvaljujući njemu i Jenu Illésu ušao u povijest filma, ali ‘impersonalno’, glumeći uvijek neke druge – neimenovane, stvarne ili imaginarne – krajeve i gradove, što će mu sve do naših dana biti česta filmska sudbina”, zaključio je Hrvoje Ivanković.

Više o temi na: express.24sata.hr

Tekst napisala: Nina Ožegović

Tekst i slike preuzeti:  express.24sata.hr