Nama, Hrvatima koji živimo u Švicarskoj, vjerovatno nije svima poznato da Hrvatska i Švicarska posjeduju puno sličnosti što se tiče vina i vinogradarstva. U obje zemlje, na relativno maloj površini, postoje razni klimatski uvjeti i uzgaja se velik broj različitih sorta vinove loze raznih epoha sazrijevanja. Površine pod lozom nisu puno različite. Švicarska ima nešto manje od 15’000 hektara vinograda, a Hrvatska, po Državnom zavodu za statistiku, nešto preko 21’000 hektara, no od te površine samo 17’800 hektara služe profesionalnoj proizvodnji vina. Za usporedbu, u Europskoj zajednici postoje 3,3 milijuna hektara vinograda, dok sama Španjolska od toga ima oko 950’000 hektara.

Sjećam se dobro jedne od prvih prezentacija hrvatskih vina u Zürichu 2003. godine, poslije koje mi je prišla jedna posjetiteljica i ispričala mi anegdotu zbog koje je bila ostala začuđena pa čak i malo uvrijeđena. Naime, poznavala je dugogodišnjeg nabavljača trgovačkog lanca Dennera koji joj je bio rekao da hrvatska vina nisu od interesa za njega i njegovog poslodavca.

Mi Hrvati potječemo iz mediteranskog kraja, iz zemlje s dugom tradicijom vinogradarstva i vinarstva, i kao takvi imamo refleks smatrati naša vina najboljima te smo vrlo ponosni na njih. Takav stav sam imao prilike doživjeti u puno vinarskih krajeva diljem Francuske, Španjolske i Italije.

Ja sam joj tada objasnio da se u potpunosti slažem sa tom izjavom koja ionako nije izrečena zbog loše kvalitete Hrvatskih vina, već uzima u obzir cijelu strukturu vinske proizvodnje. Denner kao trgovački diskontni lanac uvozi za švicarsko tržište jeftinija vina i to u velikoj količini.

Puno ljudi je začudilo da se poslije raspada Jugoslavije ustanovilo da Hrvatska, kao uostalom i Slovenija, nije više imala dovoljno veliku proizvodnju vlastitih vina koja bi mogla zadovoljiti rastuću potražnju uvelike zahvaljujući turizmu od 2000-te godine pa nadalje. Ta činjenica je ustrojila i daljnji razvoj proizvodnje hrvatskih vina. Danas je ta proizvodnja vrlo fragmentirana s preko 33’000 registriranih vinogradara i 1’600 proizvođača vina, koji obrađuju već spomenutih 17’800 hektara pod lozom. Proizvodnja je podijeljena na četiri vinogradarske regije, a to su: Slavonija i Podunavlje, Bregovita Hrvatska, Istra i Kvarner, te Dalmacija.

S godišnjom potrošnjom vina po stanovniku od dobrih 25 litara, Hrvatska se nalazi  negdje oko desetog mjesta na svijetu, ali ipak iza Švicarske, gdje ta brojka iznosi oko 33 litre po stanovniku.

Hrvatska zadnjih godina uvozi oko 25 milijuna litara vina, što je pet puta više od oko 5 milijuna litara koje izvozi. Od izvoza skoro polovica ide u Bosnu i Hercegovinu, a skoro pedeset posto cijeloga uvoza vina čine vina iz Sjeverne Makedonije.

Ohrabrujuća činjenica je što ta usporedba izgleda nešto drugačije ako se uzme u obzir vrijednost trgovanih vina. Vrijednost uvezenih vina je samo dvostruko viša od vrijednosti izvezenih. Pojednostavljeno se može reći da Hrvatski uvozi jeftina, a izvozi skupa vina. Prosječna vrijednost iznosi 4.50 eura po litri čime se može pohvaliti samo malo proizvođačkih zemalja, u prvom redu Francuska, ali ne Italija i Španjolska, i čemu teže skoro sve zemlje koje vina proizvode.

Jedini put kojim se može kretati hrvatsko vinarstvo je taj da velike količine koje bi se prodavale po niskim cijenama nema u ponudi. A kada ih ima, onda to nisu svjetske poznate sorte kao Cabernet Sauvignon, Merlot, Chardonnay ili Sauvignon blanc. Skoro pedeset posto površine pod lozom čine Graševina, na njemačkome poznata kao Welschriesling, Istarska Malvazija i Plavac mali. Prva ne potječe iz Hrvatske, ali vjerovatno nigdje drugdje ne postiže tako visoku kakvoću i to u velikim količinama kao u Hrvatskoj. Potonje dvije su takozvane autohtone sorte koje potječu iz Hrvatske i koje se skoro ne uzgajaju u drugim zemljama.

Ukupno ima oko dvjesto sorata loze u uzgoju, od kojih se oko sto i dvadeset mogu smatrati autohtonima. Hrvatska se tako može podičiti velikim brojem jedinstvenih, karakterističnih sorti koje na svjetskom tržištu predstavljaju vrlo zanimljivu ponudu vinoljupcima u potrazi za novim otkrićima i to sa sve boljom kvalitetom.

Tu se vraćamo na to da smo ponosni na naša hrvatska vina, i to s razlogom.

U bivšoj Jugoslaviji je prvo vino s čuvenim porijeklom 1962. godine postao Dingač, čije su se boce s karakterističnim magarcem na glavnoj etiketi još osamdesetih godina prošloga stoljeća prodavale u robnoj kući Harrods u Londonu.

Danas se neka hrvatska vina s maloprodajnom cijenom od više od pedeset eura izvoze na važna svjetska tržišta. To pokazuje da hrvatski vinari moraju biti ustrajni u inicijativama za izvoz svojih najkvalitetnijih vina kako bi se afirmirali na svjetskom tržištu i smanjili svoju ovisnost od jednog jedinog, domaćeg tržišta.

Izvor: Libra 53

Tekst i prijevod: Ivan Barbić

Ivan Barbić, diplomirani inžinjer tehnologije prehrane s ETH, već preko dvadest i pet godina radi s vinom. Isprva na današnjem Agroscope-u u Wädenswilu na istraživanjima vina, poslije kao savjetnik za enološke proizvode te već više od dvadest godina u nabavi vina kod trgovačkih lanaca Coopa, Dennera i sada opet kod Bataillarda. Pored toga ima samostalne angažmane kao savjetnik za razne proizvođače vina u Švicarskoj i Hrvatskoj; radi i kao slobodni suradnik časopisa VINUM, švicarskih vinskih novina Schweizerische Weinzeitung i hrvatskog enogastronomskog časopisa iće & piće.

Referent i predavač na raznim internacionalnim vinskim događanjima, te predsjednik vinskih ocjenjivanja La Sélection u Baselu i Expovina Wine Trophy u Zürichu.

Živi u Wädenswilu.