Švicarsko državljanstvo, komplicirana stvar

Na današnjoj švicarskoj putovnici piše “Švicarska konfederacija”. Međutim, ispostavljaju je kantonalni uredi na temelju dokumenata koje je izdala općina, tzv. zavičajna općina. Svaki Švicarac i Švicarka su trostruko uvedeni. Imaju švicarsko državljanstvo, kantonalno državljanstvo i općinsko (u pravilu prema očevoj zavičajnosti).

Švicarsko državljanstvo bazira se na “ius sanguinis” (pravu porijekla, očevog ili majčinog) kao u Njemačkoj i Austriji. Postoje države u kojima državljanstvo dobivaju sve osobe koje su u njoj rođene. Pravo “ius soli” vrijedi u Sjedinjenim Američkim Državama, Australiji i Kanadi. Švicarska je 2004. pokušala djelomično uvesti dobivanje državljanstva na principu “ius soli” (za treću generaciju stranaca koji žive u Švicarskoj), ali su građani glasanjem taj prijedlog odbili.

Švicarski kantoni i gradske zajednice pokušavaju već od 17. stoljeća riješiti problem egzistencije osoba bez zavičajne pripadnosti. U tadašnjoj Konfederaciji se prema zavičajnosti skrbilo o siromašnima. To je uvjetovalo formiranje različitih komunalnih građanskih prava i zatvaranje gradskih zajednica prema strancima. Tako su zakonodavstvo i pravna praksa mogli dovesti do bezavičajnosti, kao npr. u vjerskom zakonodavstvu kad su do 19. stoljeća osobama koje su konvertirale oduzeta postojeća zavičajna prava. Osim toga su mnoge gradske zajednice siromašnijima i ljudima bez posjeda zbog nomadskog načina života i privređivanja oduzimale zavičajno pravo (putnicima, Ciganima, Jenišima). Riječ “jenisch” vjerojatno znači “onaj koji dolazi s one strane granice”. Sve veće osiromašenje brojnih gradova za vrijeme ratova i epidemija kuge dovodilo je od 16. stoljeća do brutalne izolacije dolutalih siromaha. Životi ljudi isključenih iz zajednice i obilježenih kao skitnice, vračare, lopovi, probisvijeti i osobe bez zavičajnosti bili su više nego tragični. Represivne mjere državnih vlasti uvedene radi proganjanja ovih izopćenika provođene su još i u 19. stoljeću. Odredi žandara nadgledali su teritorije kantona. Žrtve tih mjera bili su ljudi bez zavičajnosti, Jeniši i prije svega Židovi.

Kako švicarsko državljanstvo proizlazi iz općinske pripadnosti, osobe bez općinske pripadnosti nisu imale ni pravnu pripadnost državnom savezu, što je imalo dalekosežne posljedice. Osobe bez zavičajnosti nisu imale pravo korištenja stambene zajednice, pravo dobivanja pomoći za siromašne, nisu imale pravo stupanja u legalni brak ni pravo roditeljstva, niti su mogle koristiti pravo trajnog naseljenja.

Kratko nakon osnivanja Savezne države, od 1851. u tzv. “progonima skitnica“ hapšene su osobe bez zavičajnosti, koje često nisu posjedovale nikakve dokumente. Određenim procesom odlučivalo se tko će usprkos suprostavljanju mnogih gradskih zajednica dobiti državljanstvo ili biti prisilno protjeran. Tek dobivanjem državljanstva mogli su dobiti pravo legitimnog sklapanja braka i pravo na roditeljstvo (30 000 ljudi prisilno je dobilo državljanstvo).

Emancipacija Židova uslijedila je tek 1866. (sloboda trajnog naseljenja i pravna jednakost) te 1874. sloboda njegovanja vlastite kulture (potpuna pravna jednakost). Još u 1950.-tim godinama bila je za navedeno zadužena zavičajna općina (mjesto građanina). U to doba posjetio sam sa svojim roditeljima naše zavičajno mjesto, Alberswil u Kantonu Luzern, gdje smo razgledali starački dom i ubožnicu. Nikad se ne zna što vas može snaći! Kao ni prije, nikad više poslije toga nisam bio tamo. Tek 1975. država je zadužila općine da skrbe o Švicarkama i Švicarcima koji su u njih doselili, a koji su “stranci“ u dotičnom kantonu.