Starenje stanovništva i mirovinski sustavi

U listopadu 2020. godine, časopis Public Sector Economics (Ekonomija javnog sektora) u izdanju Instituta za javne financije u Zagrebu organizirao je konferenciju na temu stanja i perspektiva mirovinskih reformi u svijetu. Taj skup potaknuo me je da pripremim kratki pregled glavnih izazova s kojima se suočavaju mirovinski sustavi u Hrvatskoj i Švicarskoj, kako bih čitateljima Libre približio složenost tih sustava i naznačio zašto se oni nalaze u više-manje trajnom stanju reformi. U ovom prilogu usporedit ću osnovne demografske pokazatelje, a u idućem broju Libre institucionalne okvire mirovinskih sustava.

Demografski izazovi: sličnosti …

U posljednjih 60 godina – demografski gledano, dvije generacije – očekivano trajanje života pri rođenju značajno se je produljilo, prvenstveno zahvaljujući napretku u medicini i zdravstvu. Žene rođene u Hrvatskoj u drugoj polovici pedesetih godina u prosjeku mogu očekivati da će živjeti 66 godina, a muškarci 61 (graf 1, lijevi panel). Njihovi potomci iz druge generacije, rođeni između 2015. i 2020., mogu očekivati da će živjeti gotovo četvrtinu dulje: žene 81 a muškarci 75 godina.

U Švicarskoj je očekivano trajanje života pri rođenju bilo i ostalo dulje (graf 1, desni panel). Za najmlađu generaciju ono iznosi 85 (žene) i 82 godine (muškarci). Zbog više polazne osnovice, očekivano trajanje života u Švicarskoj manje se je produljilo nego u Hrvatskoj u promatranom razdoblju: u prosjeku za 12 (žene) i 13½ godina (muškarci). Muškarci u Švicarskoj znatno više su se približili ženama po očekivanom trajanju života: danas ta razlika iznosi svega 3.8 godina, nasuprot 6.4 godine u Hrvatskoj. Pri tom je zanimljivo da su u drugoj polovici 1950-ih muškarci u Hrvatskoj bili bliže ženama po očekivanom trajanju života nego danas – i nego muškarci u Švicarskoj u to vrijeme.

Mlađe generacije žive ne samo dulje nego i zdravije. Očekivano trajanje zdravog života za osobe u dobi od 60 godina produljilo se je u Hrvatskoj za pune dvije godine od 2000., na 18 godina za žene i 15 za muškarce (graf 2, lijevi panel). U Švicarskoj se je očekivano trajanje zdravog života za osobe u dobi od 60 godina produljilo za čak tri godine za muškarce i jednu godinu za žene.

Međutim, znatno se je pogoršao omjer između osoba starijih od 65 godina i onih radne dobi (graf 2, desni panel). 1950. godine u Hrvatskoj je na 100 osoba u dobi od 25–64 bilo samo 17 starijih od 65, dok ih je danas čak 40. U Švicarskoj se je ovaj omjer nešto manje pogoršao, s 18 na 34 starijih na 100 osoba radne dobi. Drugim riječima, u Hrvatskoj danas 100 osoba radne dobi kroz poreze i doprinose treba u statističkom smislu financirati mirovine 40 osoba starijih od 65 godina, dok je 1950. godine 100 zaposlenih  trebalo financirati samo 17 starijih. Zanimljivo je da se je taj omjer u nekoliko razdoblja u prošlosti poboljšao ili stabilizirao. Zbog demografskih kretanja – odnosa umrlih i novorođenih za razne dobne skupine, neto migracije itd. – u razdobljima od 1950–60., 1980–85. i 2005–10. privremeno se je povećao broj osoba radne dobi u odnosu na starije. Međutim, ta kretanja nisu bila dovoljno snažna da uspore cjelokupni nepovoljni trend. Zanimljivo je i da zbog nešto povoljnijih ukupnih demografskih kretanja omjer između starijih i osoba radne dobi još od 1985. raste sporije u Švicarskoj nego u Hrvatskoj.

Omjer između starijih od 65 godina i osoba radne dobi jedan je od ključnih demografskih pokazatelja dugoročne održivosti mirovinskog sustava. Da bi se osigurale mirovine rastućeg broja starijih osoba, dohodak zaposlenih treba više opteretiti porezima i doprinosima. Pretpostavke za taj zaključak su da je većina osoba radne dobi zaposlena; da mirovinski sustav uglavnom funkcionira na „protočnom“ principu („pay-as-you-go“), tj. da trenutačno zaposleni financiraju putem poreza i doprinosa mirovine trenutačno umirovljenih; te da većina starijih od 65 godina ne radi i ne uplaćuje mirovinske doprinose, odnosno da porezi na njihove mirovine čine relativno mali dio ukupnih sredstava za isplatu mirovina. U praksi je, međutim, broj zaposlenih često znatno manji od ukupnog stanovništva radne dobi, a broj umirovljenih znatno veći od stanovništva starijeg od 65 godina, pa je opterećenost zaposlenih financiranjem mirovina i drugih socijalnih davanja znatno veća nego što omjer na grafu 2 pokazuje.

… i razlike u kretanjima

Starenje stanovništva, značajan porast broja starijih u odnosu na stanovništvo radne dobi i više-manje nepromijenjena statutarna dob odlaska u mirovinu (65 godina za muškarce, manje za žene ali s tendencijom izjednačenja) unatoč duljem očekivanom trajanju zdravog života najvažniji su zajednički demografski izazovi s kojima se suočavaju mirovinski sustavi u Hrvatskoj i Švicarskoj. Kod kretanja ukupnog stanovništva i stope zaposlenosti međutim prestaju sličnosti.

U Hrvatskoj od sredine 1980-ih ukupno stanovništvo pada, dok se u Švicarskoj neprekidno povećava (plave crte na grafu 3). Dva su osnovna uzroka tih oprečnih kretanja. Prvo, u Hrvatskoj od 1990. broj umrlih nadmašuje broj novorođenih, dok je u Švicarskoj prirodni prirast stanovništva neprekidno pozitivan (zeleni segmenti stupaca na grafu 3). Drugo, Hrvatska od 1990. neprekidno ima neto emigraciju stanovništva (veći broj stanovnika se iseljava nego useljava), dok Švicarska od 1980. ima značajnu neto imigraciju (narančasti segmenti stupaca na grafu 3). Zanimljivo je da je Hrvatska također imala neto imigraciju stanovništva od 1975. do 1990. (povratnici s rada u inozemstvu nakon vala emigracije u 1970–75.), a Švicarska neto emigraciju u drugoj polovici 1970-ih.

Druga velika razlika za mirovinske sustave u Hrvatskoj i Švicarskoj je stopa zaposlenosti. Taj pokazatelj mjeri broj zaposlenih u odnosu na ukupno stanovništvo određene dobi. Prema definiciji Eurostata, ujednačenoj za sve europske zemlje, zaposlene su osobe koje su u referentnom tjednu (kada se provodi mjesečna anketa radne snage) obavljale plaćeni posao barem jedan sat. Ova definicija na prvi pogled izgleda prilično labavo, ali treba imati u vidu da se odnosi na registrirane zaposlenike, uključujući samozaposlene, tj. sve one koji plaćaju socijalne doprinose na osnovi svoje zarade. Neregistrirani rad, osobito u sivoj ekonomiji, nije obuhvaćen anketama o zaposlenosti nego se mora procijeniti raznim statističkim metodama.

Što to konkretno znači za hrvatski mirovinski sustav? U 2020. ukupan broj umirovljenika – što starijih, što mlađih od 65 godina – gotovo se je izjednačio s brojem ukupno zaposlenih: na 1,6 milijuna registriranih zaposlenih bilo je 1,5 milijuna umirovljenika. Drugim riječima, stvarno stanje mirovinskog sustava u Hrvatskoj znatno je nepovoljnije nego već ionako zabrinjavajuća demografska slika u grafu 2. Nasuprot tome, u Švicarskoj na 4,5 milijina zaposlenih dolazi 2,6 milijuna umirovljenika, što znači da ima 80% više zaposlenih nego umirovljenih.

Uočljivo je i da je stopa zaposlenosti u Hrvatskoj znatno nestabilnija nego u Švicarskoj. To znači da ukupna privredna kretanja znatno snažnije utječu na punjenje mirovinskih fondova u Hrvatskoj: budući da su mirovine stabilne, javni sektor u Hrvatskoj mora se češće zaduživati kako bi se pokrile velike varijacije u pritoku mirovinskih doprinosa. Pozitivno je međutim to da se je od pristupanja Hrvatske Europskoj uniji u 2013. godini stopa zaposlenosti povećala sa 53% na 62%, što ukazuje na koristi institucionalnih reformi – sređivanje stanja na tržištu rada te u poreznom i mirovinskom sistemu – povezanih s ulaskom u EU.

Iz razlika u kretanju ukupnog stanovništva i stope zaposlenosti može se nazrijeti i glavni problem s kojim se suočava hrvatski mirovinski sustav u usporedbi sa švicarskim: održivost postojećeg sustava zbog starenja stanovništva znatno je neposrednije društveno i ekonomsko pitanje. Iz političkih i javnih rasprava stječe se međutim dojam da se na mirovinskim reformama puno više radi u Švicarskoj nego u Hrvatskoj. No o tome više u idućem broju Libre.

Dubravko Mihaljek (1959), dr. sc., je voditelj operativnih poslova u Ekonomskom i monetarnom odjelu Banke za međunarodna plaćanja (BIS) u Baselu, gdje radi od 1999. god.