Razum i bezumlje

Samo je jedno na svijetu pravedno razdijeljeno. Razum naime jer svatko drži da je njime solidno obdaren.
Zračna luka Basel, u cik zore. U ljetnoj haljinici i lakim sandalama koturam svoj kofer prema check-inu. Putujem za Split, tamo sam 90 minuta od polijetanja, na trajektu za Brač izgledno u 8:00 sati. Već ćutim miris mora, medenu ariju lavande, lovora i smilja. Stići ću prije žege koja će me smantati popodne i inducirati fjaku, ono krasno meditativno stanje potpunoga duševnog mira i tjelesne opuštenosti. Zagrlila bih cijeli svijet. Prtljagu sam reducirala na minimum svih potrepština kojih bi bilo daleko više da putujem autom. Pakiranje kofera je prigoda trenirati sposobnost razlučivanja bitnoga od nebitnoga. Sadržaj kofera zrcali psihoprofil njegova vlasnika iz kojeg se da iščitati namjera, cilj i odredište. Ali i dob, zdravstveno stanje, sportski, kulturni i slični interesi, stupanj naobrazbe, higijenske navike, socijalni status i bračno stanje. Gledati u nečiji kofer je kao gledati u vidovnjačku kuglu – vidiš fragment koji govori nešto o cjelini čiji je dio. Razmišljam o tome kako carinici imaju interesantno zanimanje dok čekam u redu. Ubrzo predajem putovnicu i kartu rezerviranu preko interneta. Vinuh i kofer na pomičnu traku, vidim 19,9 kg. Sve je dakle OK, no službenica me nešto čudno gleda. Skenira moju kartu još jednom, potom nešto tipka, odmahuje glavom pa koncentrirano ponavlja proces te mi govori:

– Kako izgleda, Vaš je let za Split bio jučer.

– Kako jučer?

– Žao mi je, no 3. 7., dakle jučer, u subotu, je bio let za Split. Danas je nedelja, letimo za Barcelonu. Vi ste trebali putovati jučer u ovo vrijeme!

Gledam rezervaciju, kao na papirus s hijeratskim pismom. Polako mi se bistri, razabirem crno na bijelo potvrdu s datumom i imenom potpune blesače. Zgromljenoga mozga i klecavih koljena skidam kofer i vučem se natrag prema izlazu gdje mi  je suprug upravo htio mahnuti za sretan put.

– Let je bio jučer. – šapnuh još uvijek u nevjerici.

– Neću ništa reći, ni pitati.

– Hvala! Vozi kući.

Na putu natrag za Baden teško nebo visi u oblačinama iz kojih se cijedi kišurina. Oboje šutimo. Grizem se iznutra. Prije tjedan dana muž me fino pitao jesam li sigurna da mi je let u nedjelju. Čak je htio vidjeti rezervaciju za svaki slučaj, na što sam siknula: – Gledaj svoja posla, pa nisam nepismena! Izgleda ipak jesam, k tomu još površna, drska i goropadna. Isplata je stigla. Stigao je i kofer doma nakon kratkoga izleta. I što sada? Sljedeći let za Split je tek u srijedu, gubim tri dana ferija, a fasujem tri dana sekiracije i poprijekih pogleda. Hvatam se telefona i zovem naše autobusne prijevoznike. Izgleda kao da svi baš danas moraju na more. Konačno:

– Imamo još jedno slobodno sjedište, odmah iza vozača. Za Split, nažalost, morate presjesti u Zagrebu.

– Dobro, može. – rekoh naglas, a – Jao i teško meni! – u sebi.

Presvukla sam se u sportski outfit, muž opet utovario kofer u auto, pa pravac Zürich. Potpuno ozbiljan smjestio me u autobus, rasporedio tri jastučića za amortizaciju osjetljivih dijelova tijela, k tomu provijant i dekicu na dohvat ruke. Opraštamo se na brzinu, autobus kreće na dugi put, on mi maše s perona i, ako dobro vidim, smije se od uha do uha! Suze mi briznuše na oči. Vozač autobusa kuži da iza njega netko cmizdri, pa veli:

– Nemojte plakati, gospođo, sigurno ćete se uskoro opet vidjeti!

Na to mu se ispovijedih. Čovjek se sažali, pa reče da možda može ublažiti moju sudbinu. I stvarno, čim smo prešli hrvatsku granicu, nazove on kolegu šofera autobusa koji je već bio krenuo iz Zagreba put Splita. Dogovore se da će izvršiti primopredaju gospođe i kofera na nekom odmorištu u Gorskom kotaru. Ondje me ljubazni vozač iskrca, poželi mi sreću i ostavi samu u šumi onkraj ceste. Čekala sam ondje čitavu vječnost, svakakvi su mi se scenariji motali po glavi. Hoću li put završiti autostopiranjem? Već sam počela skupljati kuražu da ispružm ruku i palac, kad eto konačno moga novog autobusa!

– Vi ste putnica za Split? Malo ste čekali jer je bio zastoj na cesti. – reče suvozač iz busa ubacujući kofere u prtljažnik.

Tako sam se, 18 sati nakon polaska, iscrpljena i zgužvana domogla Splita. U luci me dočekao brat, za svaki slučaj, da slučajno ne otplovim na Vis. Od tada dragovoljno dopuštam kontrolu svake rezervacije prije no što krenem na kakav put.