Oni koji se žele bolje upoznati s odredbama o invalidskom osiguranju u Švicarskoj, mogu o tome naći mnogobrojne prikaze u raznim časopisima. U njima je, međutim, riječ o zakonskim odredbama, ali ne govore o tome kako se primjenjuju u svakodnevnoj praksi.
Invalidsko osiguranje organizirano je prema kantonima. Moje iskustvo odnosi se na sjeverno-zapadne kantone, gdje vodim psihijatarsku ordinaciju.
Desetljećima je bilo zapravo vrlo lako doći do invalidske mirovine, a nažalost i neopravdane. Mnogi su iskorištavali tu situaciju i preko nekog ljubaznog liječnika do njih dolazili. Bilo je dovoljno ispuniti formular. Danas su revizijom (koje su u svim slučajevima redovito propisane, i danas ubrzane ) mnoge invalidske mirovine ukinute, a nove se teško dobivaju. Mnogobrojne bolesti na kojima se temeljilo dobivanje takve mirovine, prema današnjim kriterijima nisu više na popisu. Kako još podosta vremena neki uživaoci invalidskih mirovina neće biti zahvaćeni revizijom, stvorit će se nejednakost koja je protivna našem (švicarskom) ustavu. Događa se da za istu bolest jedni dobivaju invalidsku mirovinu, dok drugi ne.
Za utvrđivanje invalidske mirovine osiguranici se upućuju izabranoj grupi liječnika (komisiji). Nažalost je etika mnogih od njih dosta neobična. Kao dobru ilustraciju predstavit ću slučaj jednog pedesetčetverogodišnjeg pacijenta kod kojeg smo kućni liječnik i ja usprkos tome što je bio na odgovarajućem tretmanu uvijek mjerili sistolični tlak (arterijski) od preko 160 mm žive. Iako se moglo očekivati da će zbog napetosti prouzročene pregledom za utvrđivanje invalidske mirovine tlak biti još i viši, komisijski liječnici su ustanovili tlak od samo 140 mm! Razlog zašto je tražena invalidska mirovina bila je teška depresija zbog koje je pacijent proveo 69 dana na liječenju na Univerzitetskoj klinici i bio stacioniran u privatnom sanatoriju. Obje ustanove su potvrdile da se radi o teškoj depresiji. Psihijatar invalidskog osiguranja usprotivio se, međutim, toj dijagnozi pa je pacijent izgubio i sudski proces. Zbog svega se osjećao ponižen te se povukao, a posljedica je bila da se njegova depresija više nije mogla izliječiti.
Većina migranata pretjeruje u opisu svojih poteškoća, kako rječju tako i simptomima. Da je to značajka južnjaka (iz država južno od Alpa), trebalo bi biti opće poznato. Međutim, čitajući izvješća tih liječnika vidim da u pravilu zaključuju kako osiguranik pretjeruje (vjerojatno simulira). Katkad imam osjećaj da su pod utjecajem propagande SVP-a (migrant je simulant).
Kod tjelesnih oboljenja gotovo redovito se utvrđuje da bolesnik može 100 posto ili nešto smanjeno obavljati poslove kod kojih se naizmjenično sjedi i hoda. No, takvi poslovi zahtijevaju dobro poznavanje jezika, a većina migranata ne zna jezik ili bar ne dovoljno. Zakon, međutim, propisuje da nedovoljno obrazovanje ne može biti razlog za invalidnost. Ovaj paragraf se desecima godina nije primjenjivao, ali se u suvremenoj praksi s invalidskim mirovinama primjenjuje redovito. Time se još jednom stvara nejednakost.
Tekst: Georg Foglar
Prijevod: Želimira Purgar Perović
