Možda je i bilo krajnje vrijeme da nas nešto pošteno zdrma. Grozno zagađenje i nemilosrdna eksploatacija mora i kopna. Ratovi. Mrcvarenje, ubijanje i uništavanje bića. Egoizam, grabež, obmana, kriminal, nasilje, nepravda. Glad. Par puta nas je za kozmičku dlaku promašio meteorit, nismo ni primijetili. Još smo tu, na frekvenciji života. Već godinu dana izgledamo, osjećamo se i živimo slično, dok se zbiva neviđeno. Odnijela nas neka sila iz sigurne luke na pučinu, zibaju nas valovi pandemije, mutnom površinom plutamo bez jedra i jasnog odredišta. Posada se posvadila, navigacija rasklimala. Razdor se otvorio. Nepomirljivo suprotstavljeni s jedne strane “Coronini apostoli”, s druge strane “Covidioti”. U sredini oni koji su skloni vjerovati da će sve nekako doći na svoje mjesto, pa će biti kao što je bilo prije. I oni, koji su izgubili nekoga bližnjega, posao ili mjesto za izobrazbu pa su očajni i pod velikim pritiskom. I oni koji nastoje razumjeti ekspertizu različitih stručnjaka kako bi izgradili objektivan stav, pa su zbunjeni nedostatkom otvorenog diskursa i medijskom monokulturom. Istina je mnoštvo nepoznanica i otvorenih pitanja. Zajednički nazivnik je strah. Strah od virusa, bolesti i smrti, strah od ljudi, strah za bližnje, egzistencijalni strah, strah od nasilja, manipulacije, gubitka ljudskog dostojanstva, građanske i osobne slobode, strah od političkih odluka i monetarne krize, strah od ili za budućnost. A svakom je vlastiti strah najstrašniji. Strah onog drugog vrijedi manje bodova. Za strahove drugih ljudi rijetki pokazuju suosjećanje i razumijevanje. Što ako nam uskoro ponestane kreveta na akutnoj psihijatriji?
Umjesto poklopiti se ušima i čekati sudnji dan, mogli bismo se trznuti iz opčinjenosti, zapitati se što je stvarno esencijalno vrijedno i ključno u ljudskome životu, pa hrabro krenuti u transformaciju. Ako bismo na primjer osvijestili analogiju koju tumače poslovice poput one „što siješ – to žanješ” ili „kako iznutra – tako izvana” odnosno „nemo`š od govana pitu praviti”, poskočili bismo naprijed korakom od sedam milja. Mogli bismo, za početak, srediti svoje međuljudske odnose, koji su se u zadnje vrijeme poremetili. Reaktivirati prijateljstva. Ući u dijalog, razvijati toleranciju i empatiju, njegovati ljudsko dostojanstvo, ljubav i povjerenje. Izgraditi dnevnu strukturu bez konzumacije medija koji straše brojkama bez konteksta i sugestivnim slikama straha. To bi pomoglo da se riješimo bojazni, tjeskobe, agresije i osjećaja bespomoćnosti. Ne moramo se vratiti u pećinu ako bismo pristali živjeti odgovornije.
Gledam kako buduće generacije dolaze na svijet sa sposobnostima koje ukazuju na evolutivni napredak vrste. Recimo mala Tara (8) se zadubila u svoj tablet. Njezin stric (30) pita: „ zlato, što to radiš?“ „Ma, programiram si igricu, ova stara mi je dosadna, evo vidi, već radi!“ – Stric, informatičar po struci, time se bavio u prvoj godini strukovne škole. Ili Lionel (3) s dudom u ustima, ciljano uključuje mamin mobitel, ucrtava sigurnosni kod, otvara svoju igricu pa se zabavlja s virtualnom mačkom. Marik (11) kaže kako od svih predmeta u školi najviše voli povijest, jer ga zanima što će biti u budućnosti. Filip (14) se angažira kao medijator na školskom igralištu jer su mu miroljubivi međuljudski odnosi najvažniji. Razlika između nas današnjih i nas budućih bit će razlika kao između neandertalca i modernoga čovjeka. U sljedećim desetljećima dogodit će se civilizacijski pomak veći no što je bio onaj između 1900. i 1950. (struja, industrijalizacija) i veći od onoga između 1980. (početak digitalizacije, prvi PC) i danas (svaki smartphone ima više od milijun puta veću skladišnu i računalnu snagu nego što je to imalo računalo koje je 1969. navodilo Apollo 11 na Mjesec).
Učinak epigenetike već se jasno vidi na današnjoj djeci. Kakav svijet i kakvo društvo će od nas naslijediti? Kakav svijet i kakvo društvo bismo im htjeli ostaviti? Ako bi svako ponaosob, u dobroj namjeri i slobode volje, kroz vlastiti primjer živio optimizam, otvorenost za novo, razumnost, inovaciju, čestitost i hrabrost, unio bi time tračak blagoslova u novo vrijeme. Možda bi se onda izvana i globalno selo uhvatilo u kolo zajedničkog interesa, recimo onoga da Zemlja mora ostati habitalna planeta, pa bi u zadnji čas današnji odrasli još stigli osvjetlati obraz i poskočiti naprijed. Budućnost je počela, svijet kakav smo znali prije sada više nije. Svijet danas rođenih još nije. Iz nereda će nastati neki novi red, no trenutačno je popriličan kaos, na vidiku tek sočna gospodarska kriza i par turbulentnih godina pred nama. Mi sadašnji, svojim fokusom na vrijednosti i prioritete određujemo okvire opstanka i etiku novog društva u kojem će živjeti Marik, Filip, Lionel i Tara. Stiglo je proljeće, energija obnove je posvuda. Vjetar je povoljan, kompas u ruke, dignimo jedra, sidro je dignuto poodavno.
Tekst i prijevod: Sibila Knežević
Izvor: Libra 49
