Tek što se tematika oko COVID-a malo stišala, unutarpolitički se opet sve više raspravlja o klimatskim promjenama i pravima manjina. Dok se mladi digitalno preko mobitela informiraju ili pak angažiraju oko američko – globalnih tema, švicarska demokracija sa svojim narodnim pravima zastarjeva i prijeti joj izumiranje. Iz tog se razloga opet raspravlja o spuštanju biračkog prava na starost od 16 godina. S druge strane, jedva da itko govori o isto tako mogućem proširenju biračkog prava na integrirane strance.
Uzmimo za primjer: Tijekom jesenskog zasjedanja parlamenta u Bernu aktivisti su okupirali glavni trg (Bundesplatz), iako je to zabranjeno. Javno mišljenje je ipak bilo naklonjeno tim „mladim ljudima koji nisu primjenjivali nikakvi silu“. Javnost veseli ponovno politiziranje mlade generacije, to će dobro činiti ostarjeloj švicarskoj izravnoj (direktnoj) demokraciji. Iz tog razloga su se osobito zeleno-crveni političari iznova založili za spuštanje starosne granice biračkog prava s 18 na 16 godina. Poznato je isto tako da mladi više simpatiziraju ljevičarsko–zelene ideje, nego razmjerno dosadne narodne inicijative kao što su prijedlog o porezu (16-godišnjaci još ne zarađuju) ili pak ponovni pokušaj nalaženja kompromisa oko zdravstvenih pitanja (16-godišnjaci su još zdravi).
Međutim u ovoj raspravi o starosnoj dobi zaboravljaju se brojni stranci koji dijelom već dugi niz godina ovdje žive, koji su već integrirani i koji se preko domaćih medija također informiraju o unutarnjoj politici. Oni plaćaju poreze, ali ne smiju suodlučivati.
Ako se stvarno želi spriječiti okoštavanje izravne demokracije, davanje djelomičnog biračkog prava strancima moglo bi brojčano biti učinkovitije od pukog spuštanja starosne granice za biračko pravo. Naime, procjene kažu da samo nešto više od dvije trećine stanovništva čine (pravi) Švicarci. 20–25% stanovništva čine stranci, a tome treba dodati nepoznat broj osoba koje u zemlji borave na crno, koje dnevno migriraju preko granice, tražitelje azila i druge, da ne spominjemo građane s dvojnim državljanstvom.
Od ovih 65-70% Švicaraca jedva nešto više od polovice obično glasuje (postotak izlaska na birališta). To dakle čini otprilike trećinu stanovništva. Malo više od polovice te trećine, dakle dobrih 20% stanovništva, svojom odlukom na glasovanju dobije većinu. To pak znači da, u slučajima kada imamo visok postotak izlaska birača, u našoj državi izravne demokracije otprilike petina stanovništva odlučuje za „cijeli narod“. Je li to još uopće reprezentativno? Ne čudi da se švicarski političari boje za svoj sustav. Da se ovih 20% poveća na recimo 30%, možda bi brojčano bilo bolje dati pravo glasa brojnim (integriranim) strancima nego dodatnim šesnaestogodišnjacima ili sedamnaestogodišnjacima.
Međutim nekada su se socijalni demokrati snažno zalagali za glasove stranaca odnosno njihovo biračko pravo. Radilo se tada o radnicima koji su razmišljali na sličan način kao i švicarski radnici. Osobito u zapadnom dijelu Švicarske na razini općina često nailazimo na pravo glasa i za strance – ondje gdje se živi tu se najprije i angažira. Danas takva radnička klasa više ne postoji. Danas za socijaldemokraciju glasuju privilegirani državni službenici i intelektualci, dakle ljudi s visokim primanjima, ali sa srcem na lijevoj strani. A među strancima takvih je privilegiranih malo.
I među mladima stranci su manje privilegirani: manje ih pohađa gimnaziju, manje je akademičara nego je to slučaj kod švicarske mladeži. K tome valja dodati i činjenicu da mladi stranci često imaju realnije odnose i poveznice prema svojoj (ponekad vrlo siromašnoj) domovini, gdje postoje potpuno drugačiji problemi od onih koji se preko Atlantika, putem digitalnih medija, prosljeđuju mladim Švicarcima na mobilne telefone: „Black lives matter“ ili „Latinoamerikanci bez državljanstva“ su teme koje su relevantne za Ameriku, ali ne i za Švicarsku. Ovdje imamo druge diskriminirane manjine – upravo strance u vlastitoj zemlji! Na silu spremni protivnici klimatskih promjena, „Covid idioti“, policijska brutalnost i luđaci s oružjem su također važne teme u SAD-u, ali su takvi izgredi manje važni za švicarsku unutarnju politiku.
U konačnici mi na američke prilike ne možemo ni utjecati, naša se demokracija događa u Švicarskoj. Ponekad imamo osjećaj da švicarska mladež zbog jakog anglosaksonskog medijskog utjecaja više i ne zna gdje je doma: ona prati što se događa u Portlandu ili Milwaukeeu, ali glasačka kutija za mlade stoji u Dieti- ili Opfikonu. Stranci bi možda tu mogli unijeti više lokalnog pragmatizma u Švicarsku.
Koliko je jaz ovih realnosti i percepcija u Švicarskoj već sada velik postalo mi je jasno ovo proljeće i to tijekom Štrajka žena: Slučajno sam stajao pred glavnim kolodvorom u Zürichu pored nekoliko žena iz Hrvatske i bivše Jugoslavije koje su bile na čik-pauzi, a bile su tamo zaposlene u trgovinama i ugostiteljskim radnjama. Pratili smo taj spektakl žena u mimohodu. Primijetili smo mase dobro i trendovski obučenih Švicarki koje su demonstrirale s plakatima na kojima su bili oslikani falusi i vagine. Vidjeli smo učenice, studentice, dobrostojeće dame koji su ovaj dan dobile slobodno i koje su se zabavljale, zaustavile promet i navijale za prestanak diskriminacije žena. Međutim žene iz jugoistočne Europe pored kojih sam stajao sve to su gledale u čudu i bez razumijevanja: ogromne vagine na plakatima, manjinska prava – veliki cirkus. „Pogledajte ove Švicarke, ni jedna danas ne mora raditi – nama strankinjama nisu dali slobodno. Pri tome one zarađuju puno više od nas, imaju veća prava, imaju manje djece, mogu birati poslove. A nas strankinje, koje ovdje za njih trebamo raditi dok one štrajkaju, nisu se udostojile ni pogledati.“
