Foto: Josip Puclin
Marija Jurić Zagorka organizirala je prve ženske demonstracije u doba Khuena Hedervarya (1903.) nakon čega je završila u zatvoru, a u vrijeme dok je radila kao novinarka i urednica u Obzoru taj list dostizao je najveće naklade, kao i Male novine, Jutarnji list, Hrvatski dnevnik, Hrvatica i Ženski list koji su svoje vrhunce dosegli izlascima njezinih romana u nastavcima. To je tek djelić velike životne i spisateljske ostavštine Marije Jurić Zagorke, koja se rodila 2. ožujka u Negovcu pokraj Vrbovca i čiju 150. obljetnicu obilježavano.
Zagorkin život bio je bogat i plodan, ali i ispunjen problemima i nerazumijevanjem od strane suvremenika i konzervativne sredine. Povodom ove 150. godišnjice njezina rođenja Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke, kojim upravlja Centar za ženske studije, priredio je višednevni bogati i raznovrsan program, koji traje od srijede 1. ožujka do nedjelje 5. ožujka 2023.
Kako stoji u njenoj biografiji bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Jedno je vrijeme uređivala novine Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je nagovara na pisanje romana. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Neka su njezina prozna djela dramatizirana i ekranizirana.
Djetinjstvo je provela u Hrvatskomu zagorju, gdje je njezin otac posjedovao imanje Golubovec i upravljao imanjem Šanjugovo, u vlasništvu baruna Geze Raucha. Marija je odrasla na selu i djetinjstvo je provela u toj zagorsko-gospoštijskoj sredini. Pučku je školu, u kojoj se isticala inteligencijom i nadarenošću, polazila u Varaždinu i Zagrebu. Otac je planirao Mariju poslati na studij u Švicarsku, ali se tomu usprotivila majka. U petnaestoj godini, pred sam završetak, napušta školovanje zbog nesređenih obiteljskih odnosa i od tada će joj njezina škola biti njezin život.
Od 1895. do 1910. Marija Jurić je stalno zaposlena u redakciji Obzora,tada najuglednijim zagrebačkim dnevnim novinama. Uz reportaže sa zagrebačkih saborskih rasprava i ocjene političkog stanja u Madžarskoj, objavljivala je crtice, humoristične skice, kraće autobiografske zapise i podliske. Tih je godina počela surađivati i u najuglednijim književnim časopisima toga doba, Viencu i sarajevskoj Nadi. God. 1903. svestrano je sudjelovala u narodnom pokretu; kako su urednici Obzora J. Pasarić i Milan Heimerl bili uhićeni, novine je uređivala sama. Neko je vrijeme bila i dopisnica iz Budimpešte i Beča, a 1909. izvještavala i s Friedjungova procesa.
U monografiji Povijest hrvatskog novinstva, novinar Josip Horvat ističe Zagorkinu europsku reputaciju «prve političke novinarke u Jugoistočnoj Europi početkom 20. stoljeća» kao i njezin suvremen način izvještavanja tako da je politička vijest bila servirana na posve nov način što je značajno doprinosilo modernizaciji hrvatskog novinstva. Slijedilo je objavljivanje Sabranih djela Novinske izdavačke kuće Stvarnost, s predgovorom koji je napisao, i za nova izdanja nadopunio povjesničar književnosti Ivo Hergešić.
Na Strossmayerov nagovor Zagorka je počela pisati romane namijenjene širemu čitateljstvu. Njezina pretpostavka da će najbolji učinak postići pisanjem povijesnih romana pokazala se točnom. Premda se u književnosti javila još crticom u Bršljanu, a prvi roman Roblje, kao podlistak Obzora objavila 1899. godine. Pravu čitateljsku afirmaciju stekla je romanesknim ciklusom Grička vještica objavljivanim u Malim novinama tijekom 1912 i 2013., a od tog razdoblja do 1953. . objavila je dvadesetak romana. Dok su čitatelji s nestrpljenjem očekivali nove nastavke romana, građene po zakonima romana-feljtona i objavljivane u Malim novinama, Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku i Hrvatici, djela joj nisu pratile ozbiljnije književne prosudbe. Povijesnim dramama poput Filip Košenski i Evica Gupčeva, komedijama, lakrdijama, jednočinkama i satirama značajna je i za razvoj hrvatske dramske književnosti. Njezino najbolje scensko djelo, komedija Jalnuševčani tematsko izvorište crpi i iz hrvatske književne tradicije i iz hrvatske zbilje svojega doba. Među prvima se okušala i u pisanju kriminalističkog romana (Kneginja iz Petrinjske ulice, 1910). Uređivala je i uglavnom sama ispunjavala Ženski list u razdoblju od 925. do 1938., prvu hrvatsku reviju namijenjenu ženama, i Hrvaticu tijekom zadnje dvije godine do pred Drugi svjetski rat.
Njezini romani, prevođeni na mnoge jezike, imali su veliku ulogu u održavanju kontinuiteta hrvatskoga povijesnog romana. Premda je njezino stvaralaštvo razmjerno rano počeo pratiti kvalifikativ najčitanije hrvatske književnice, sve do oživljavanja teorijskoga zanimanja za proučavanje trivijalne književnosti ono nije bilo predmetom ozbiljnijega zanimanja književnih znanstvenika. Prvi je na njezin opus ozbiljnije upozorio Ivo Hergešić pripremajući njezina djela u 17 svezaka, a književnu revalorizaciju doživjela je i u monografiji Stanka Lasića Književni počeci Marije Jurić Zagorke. Godine 2004. započet je projekt izdavanja njezinih sabranih djela, a 2007. Centar za ženske studije pokrenuo je Dane Marije Jurić Zagorke. Hrvatsko novinarsko društvo (HND), među čijim je utemeljiteljima bila i Zagorka, dodjeljuje nagrade Marija Jurić-Zagorka za pisano novinarstvo; za radijsko novinarstvo; za televizijsko novinarstvo te za internetsko novinarstvo
