Iduće godine kuna će, kao simbol teško izborene samostalnosti i duge povijesne tradicije Hrvatske, prijeći u eurozonu. Bez vlastitoga velikog unutarnjeg tržišta veoma je teško valutama malih zemalja jer njihove novčanice u relativnoj mjeri ovise o dominantnim valutama. To se pokazalo i kod švicarskoga franka. Domagoj Arapović, senior ekonomist pri Raiffeisen banci Švicarske, izražava svoje stajalište o uvođenju eura u Hrvatsku.
HNB – Hrvatska narodna banka je u srpnju 2021. u dogovoru s Europskom centralnom bankom dogovorila srednji tečaj između eura i kune (7,5345), pri čemu hrvatska valuta smije maksimalno varirati +/- 15 % dok ne uvede euro, što bi se najranije trebalo dogoditi u siječnju 2023. godine. Ulaskom u eurozonu za Hrvatsku otpada devizni rizik u odnosu na prostor eurozone, što u svakom pogledu pogoduje vanjskotrgovinskom gospodarstvu. Domagoj Arapović smatra da će Hrvatska moći jednostavnije prihvatiti novac na međunarodnom tržištu kapitala, dok inozemni investitori u Hrvatskoj više neće imati valutni problem.
Ipak se strahuje da bi pri uvođenju eura moglo doći do poskupljenja koje će se službeno prikazati dubljim, nego što će se ono stvarno osjetiti. Bio je to slučaj u Njemačkoj i Francuskoj pri zamjeni njemačke marke i francuskoga franka te posebno u Italiji s njihovom lirom. Čak i dozvoljena fluktuacija od +/- 15 % pobuđuje skepsu, ali i podsmijeh. Zbog toga se već sada poziva na kupnju eura dok je još tečaj za kune povoljan jer nije isključeno da će se 2023. godine s 15 % slabijom kunom dobiti manje eura. Neki se pak prikriveno raduju veoma nevjerojatnom događaju po kojem bi se kuna do 2023. mogla procijeniti za + 15 % prema euru…
Arapović svodi takve latentne, u današnje vrijeme neosnovane, strahove od inflacije na povijesno iskustvo Hrvatske. Osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. stoljeća vladala je hiperinflacija. Jugoslavenski dinar, zaključno hrvatski dinar, i na samom početku i kuna, gubili su svoju vrijednost iz godine u godinu. Polovicom devedesetih godina HNB je napravila dobar potez. Prioritet hrvatskih čuvara valute uvijek je bio održati tečaj prema euru stabilnim, ali taj potez ima svoju cijenu. Poput Švicarske nacionalne banke, koja je također jako vezana za tečaj eura, ni HNB već odavno više ne vodi neovisnu novčarsku politiku. Neovisna politika novca ne bi Hrvatima puno koristila, kaže Arapović, jer je „hrvatsko gospodarstvo već ″euroizirano″ u visokom stupnju“. Skupe nabavke vozila i nekretnina u Hrvatskoj su se oduvijek odvijale u eurima. Hipoteke i dugovanje u Hrvatskoj su već u današnje vrijeme denominirana za 70 %, pa iako su Hrvati plaćeni u kunama i troše u kunama, veliki udio novca na štednim računima već je sada u eurima.
Ban Josip Jelačić (na novčanici od 20 kuna) i pjesnik Ivan Gundulić (na novčanici od 50 kuna) odlaze u povijesnu ropotarnicu. Kao njihova zamjena pojavit će se kovanice od 1 i 2 eura s hrvatskim simbolom, koje će se naći u opticaju od Portugala preko Irske do Cipra.
Domagoj Arapović iz Raiffeisen banke: „Za Švicarce se neće ništa promijeniti proširenjem eurozone na Hrvatsku“.
Kvaka se krije u prodaji na malo
„Opasnost predstavlja zaokruživanje cijena za one proizvode čiji proizvođači imaju jaku tržišnu moć“, kaže Arapović. Poduzeća bi mogla doći u iskušenje da u danima izmjene valute prikriveno poskupe svoje proizvode, npr. zaokruženjem cijena prilikom primjene propisanoga tečaja za mijenjanje. Nije loše da se hrvatsko stanovništvo pribojava vala poskupljenja. „Osjetljivost stanovništva je velika, a poduzeća će dva puta razmisliti hoće li povisiti cijene.“ Što je javno mnijenje skeptičnije, to bi u stvarnosti trebalo biti manje slučajeva zlouporabe, iako to zvuči pomalo paradoksalno.
Kvaka se krije u prodaji na malo. Tako bi npr. u trgovinama proizvodima na malo trebala biti određena transparentnost cijena. „Svaki bi proizvod i svaka usluga trebali još nekoliko mjeseci nakon službenoga datuma za izmjenu tečaja imati istaknutu cijenu u objema valutama“, kaže Arapović.
Nestaje 100 milijuna eura za troškove izmjene valute
Hrvatski će izvoznici biti sretni zbog izostanka sadašnjih troškova za transakcije prilikom promjene kune u euro. Inozemni će turisti cijeniti to što neće svoj novac morati pretvarati u kune. Gospodin Arapović procjenjuje da se troškovi za takve transakcije godišnje vrte oko okruglih 100 milijuna eura ili 0,2 % bruto tuzemnoga proizvoda. Takvi će troškovi i pristojbe od 2023. do 2024. godine permanentno, dakle zauvijek nestati. Suprotno tome opstat će jednokratni troškovi, kada se npr. jelovnici restorana budu usklađivali ili kad se IT Software bude prilagođavao euru. „Naravno da se i u ovom slučaju javlja iskušenje da se takvi jednokratni troškovi prebace na klijente“, pretpostavlja Arapović.
Što se tiče Švicaraca i Hrvata u Švicarskoj, posljedice izmjene valute iz kune u euro kretat će se u prihvatljivim granicama. „Dosadašnji će se razvoj odnosa na relaciji franka i kune nakon 2023. godine pretvoriti u novi odnos na relaciji franka i euro“, prema Arapoviću. „Švicarski su turisti do sada mogli profitirati od promjene tečaja franka u području uporabe kunske valute: Hrvatska im je bila jeftinija, ali ubuduće Švicarci neće moći profitirati od slaboga hrvatskog gospodarstva jer se tečaj franka i eura određuje gospodarskim tijekom u cijeloj eurozoni, a ne samo u Hrvatskoj.
Arapovićev zaključak stoga glasi da hrvatski službeni tečaj eura neće dugoročno uzrokovati velike promjene. Za Hrvatsku bi mnogo važnije bilo provesti gospodarske reforme. Dugoročni problemi koji pritišću zemlju ne mogu se riješiti samo uvođenjem nove valute, a i u samoj eurozoni mnoge stvari teku krivim smjerom.
A Poljska?
I Poljsku treba približiti eurozoni. Stav je Poljaka po tom pitanju postao skeptičan, iako Narodna banka Poljske, gledano gospodarski, ne bi imala ništa protiv. Sama Poljska broji 38 milijuna stanovnika te ima gotovo 10 puta više stanovnika od Hrvatske pa je sukladno tome i unutarnje tržište puno veće. Pod takvim bi okolnostima bilo puno teže uspostaviti valutnu uniju zlota i eura.
