Rijetko smo o nekoj zemlji slušali toliko lijepoga kao o Hrvatskoj. Zato smo se unaprijed radovali kad smo krajem srpnja svojim starim Volkswagenovim kombijem truckajući se krenuli iz Züricha preko Dolomita i Slovenije prema Hrvatskoj. Kako kombi nije mogao ići brže od sto kilometara na sat, naš cilj nisu bili veći gradovi. Vozili smo pokrajnjim cestama kroz krajolike koji su se raznoliko izmjenjivali sve dok nismo stigli do Prezida, sasvim na sjeveru Hrvatske. Tu smo prošli vrlo pomnu graničnu kontrolu, koja je ipak na kraju pokazala da smo bezopasni. Već nakon nekoliko minuta upoznali smo prijateljsko ponašanje Hrvata kad su nas dvojca vozača kamiona signalizirajući svjetlima spasila od kazne zbog prekoračenja brzine. To bi bilo krasno da smo već nakon ulaza u zemlju morali opteretiti putni budžet – baš smo imali sreću!
Putujemo dalje, guste šume su prekrasne, izmjenjuju se brežuljkasti krajolici bogati u svojoj raznolikosti. Svako toliko prolazimo kroz mala, često napola napuštena sela. Jako nas pogađaju tragovi streljiva na fasadama kuća uz cestu. Rat je ovdje ostavio svoje žalosne tragove.
Trećeg dana stižemo na svjetski poznata Plitvička jezera. Mnogobrojni autobusi nose tablice cijelog svijeta, a susrećemo i toliko ljudi. Odlučujemo provesti ležerno popodne uz Karlovačko pivo na prostoru za kampiranje i tek ujutro sljedećeg dana ponovno doći na Plitvice. I gle – već u sedam ujutro na ulazu stoje još dva tako uvrnuta para – Švicarci, naravno. Vidjeti tirkizne vodopade u jutarnjem svjetlu tako je krasno da čovjeku doista oduzima dah. Da sam Winetou, bacio bih se u te vode… šteta što je kupanje u danas zaštićenom Parku zabranjeno. Nekoliko sati uživamo skoro sasvim sami u ovoj idili, a onda nam na povratku stotine ljubitelja prirode dolazi ususret. To nas ne čudi, jer su svjetska kulturna baština Plitvička jezera apsolutno vrijedna viđenja.
Ostatak odmora željeli smo provesti na moru. Nagurali smo ono malo stvari u kombi i krenuli. Najgluplje od svega je što je danas subota i naš alarm je trebao zvoniti na sva zvona. Razni znalci hrvatskih prilika, a i vodič puta već su nas upozorili da subotom ne treba biti na hrvatskim cestama. Desilo se što se desiti moralo, jedno krivo skretanje i već smo na autoputu zapeli u koloni. Umjesto da smo se komotno truckali pokrajnjim cestama. Nakon sata provedenog u koloni na punih četrdeset stupnjeva i bez klime odlučujemo napustiti autoput kako bismo obišli nacionalni park Paklenicu. Kako je to bila dobra ideja! Svojim oblicima stijene ostavljaju dubok dojam, more je lijepo toplo, svijet neobično ljubazan, pladanj s mesom u restoranu obilan i ukusan. I dok sam ležeći u visećoj ležaljci posezao za smokvama, osjećao sam se gotovo kao u raju.
Rajska su bila i naša zadnja odredišta, Pašman i Ugljan. Iako u jeku sezone, našli smo zaista ugodne i idilične kampove: jedan među maslinama sasvim uz more i uz koncert cvrčaka, drugi put unutar zidina samostana pod krošnjama pinija uz šum valova za uspavanku. Jedino je vikendom cvrčke nadglasala gromoglasna party-glazba iz diska pod otvorenim nebom na drugoj strain uvale. Ovdje su opatice ili nagluhe ili i same partijaju do zore. U šetnjama ili kajakom ili skuterom istražujemo otoke i uvijek nanovo otkrivamo nove, predivne uvale s morem kristalno jasnim koje se tirkizno ljeska na suncu. Uz Hrvatsku tako blizu, kome još trebaju Karibi?
Krajolici kao sa slika, začudan svijet otoka, ukusna hrana i ljubazan i srdačan svijet spreman biti na pomoći učinili su naš odmor nezaboravnim iskustvom. Hrvatska, naše veselje je bilo opravdano, ispunila si naša očekivanja, i više od toga, i zasigurno dolazimo opet.
Doviđenja!
Tekst: Marianne Schocher i Roger Jud
Prijevod: Želimira Purgar Perović
