Split – grad rođen iz palače

Iako su arheološka iskapanja posvjedočila da je Dioklecijanova palača građena na ostatcima nekih još starijih zdanja, ta reprezentativna carska vila smatra se kamenom kolijevkom drugog po veličini hrvatskog grada Splita. 

Ne zna se tko je arhitekt te danas najočuvanije antičke palače u svijetu. Uklesana grčka imena Zotikos i Filotas naslućuju da je slavni rimski car Dioklecijan doveo sa sobom vrsne graditelje s Istoka, a mjesna radna snaga koristila je građevni materijal iz okolice, ponajviše brački bijeli vapnenac kojim su građene zgrade i u drugim svjetskim metropolama. Ne zna se ni točan nadnevak početka gradnje, a neprijeporna je činjenica da je po abdikaciji car Dioklecijan 1. svibnja 305. godine uselio u palaču u kojoj je odlučio uživati svoje umirovljeničke dane. Tako veliki carski dvorac morao se graditi najmanje desetak godina, i to ubrzano, jer poneki nedovršeni kameni ukrasi svjedoče kako su dvorjanici uselili u nju i prije dovršenja. Razložnim se čini da je visoki, koštunjavi i prosijedi car Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan (22. XII. 247. – 3. XII. 316.), kakvog prepoznajemo na njegovim novčanim kovanicama, odlučio graditi nedaleko od svog zavičaja dvorac za odmor podno Marjana barem 293. godine, kad je u svom velikom carstvu ustrojio tetrarhijsku vladavinu (četverostolno suvlašće). 

Palača čuva živo višeslojno gradsko tkivo iz svih povijesno-umjetničkih razdoblja, koje se splelo na površini od 29.400 metara kvadratnih, između zidina nepravilnog četverokuta, dugačkog 215, širokog 175 na sjevernoj i 181 metar na južnoj strani. Palača visoka između 17 i 24 metra, zidova prosječno debelih 2,10 metara, imala je ukupno 16 kula i četvora gradska vrata, od čijega se izvornog oblika nije mnogo sačuvalo. Iako je palača imala oblik vojnog logora, smatralo se da je služila za odmor i ladanje, ali najnovija istraživanja i rasudbe govore da je, i zbog velikog kapaciteta vodovoda koji je mogao opsluživati čak 170 tisuća žitelja, u sjeveroistočnom dijelu bila tvornica sukna. 

O slavnom zdanju cara Dioklecijana napisane su brojne stručne, publicističke i beletrističke knjige, uzbudljivi romani i drame, a kako i ne bi kad baštini obilje povijesnih paradoksa. Tako palača na koncu nije sačuvala ni odar – mauzolej svog graditelja, jer je u sedmom stoljeću pretvoren je u katoličku prvostolnicu u kojoj je postavljena raka s moćima splitskoga nebeskog zaštitnika svetog Dujma, salonitanskog biskupa koji je upravo mučen za Dioklecijanove vlasti. 

Ta lijepa palača upisana je 1979. godine na UNESCO-ov popis svjetske spomeničke baštine, a od 1987. resi popis “sto mediteranskih povijesnih cjelina zajedničkog interesa”. Druga strana medalje kazuje da danas unutar zidina palače živi siromašniji krug Splićana, jer skoro 60 posto tijesnih stanova nema kupaonice. No marom konzervatorske struke i gradske uprave nadati se je da će 1700 godina stara Dioklecijanova palača doživjeti još mnoga jubilarna rođendanska slavlja.