Povijest Republike Hrvatske

Hrvatska je država s bogatom i zanimljivom povijesti, koja počinje već u 7. stoljeću osnivanjem dvije kneževine na području između Jadranskog mora i rijeka Save i Drave. Pitanje podrijetla Hrvata još uvijek nije zaključeno, a brojne teorije predmet su kontinuiranog interesa brojnih povjesničara i autora.

Dolaskom na područje današnje Hrvatske, plemena su osnovala kneževine Posavsku Hrvatsku i Primorsku ili Dalmatinsku Hrvatsku, koja oko 810. godine dobivaju prve vladare – kneza Bornu na čelu Primorske Hrvatske i kneza Ljudevita Posavskog na čelu Posavske Hrvatske.

Godine 925. Hrvatska dobiva prvog kralja, Tomislava iz loze Trpimirovića. Kralj Tomislav je ujedinjenjem kneževina stvorio Srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo, koje svoj vrhunac dostiže za vrijeme Petra Krešimira IV..

Prestankom postojanja dinastije Trpimirovića Hrvati ulaze u desetogodišnji rat koji završava 1102. godine nagodbom Pacta Conventa. Nagodbom Hrvati priznaju ugarskog vladara Kolomana Arpadovića kao zajedničkog kralja Ugarske i Hrvatske, čime ove dvije države postaju personalna unija. Ta unija potrajala je do 1526. godine, kada u bitci na Mohačkom polju Osmansko carstvo zauzima hrvatsko primorje, a Hrvatska i Mađarska postaju dio Habsburške monarhije.

Ferdinand Habsburški izabran je za hrvatskog kralja 1527. godine. U to vrijeme Osmansko carstvo osvaja velik dio Slavonije, Like i zapadne Bosne. Njihov prvi veliki poraz na području Hrvatske dogodio se u bitci kod Siska 1593. godine, nakon koje Habsburgovci postupno vraćaju izgubljene prostore Hrvatske.

Osmansko je Carstvo istjerano iz Mađarske i Hrvatske 18. stoljeću, a Austrija je dovela monarhiju pod središnju kontrolu. Carica Marija Terezija dobila je potporu Hrvata, no tu potporu nije uzvratila – ukinula je Hrvatski Sabor i povećala jaz između Hrvata i vlasti.

Krajem 18. stoljeća provodi se snažna germanizacija od strane austrijske vlade, što potiče hrvatsko plemstvo na okretanje ugarskoj strani vlasti. Javlja se ideja o jedinstvenoj mađarskoj državi od Karpata do Jadrana, uz mađarski jezik kao službeni, što je odbijeno od strane Hrvatskih izaslanika u Saboru.

Hrvatski narodni preporod ili ilirizam bio je pokret protiv germanizacije, mađarizacije i talijanizacije koji je doveo do reforme hrvatskog jezika i značajnog razvoja kulture. Cilj pokreta bilo je ujedinjenje svih južnih Slavena pod Ilirskim imenom, a osnovana je i Ilirska stranka pod vodstvom Ljudevita Gaja. Hrvatski jezik ponovno je uveden kao službeni jezik u carskim upravnim jedinicama Dalmaciji i “Hrvatskoj i Slavoniji”, a osnovan je i hrvatsko-srpski jezik s ciljem budućeg ujedinjenja južnoslavenskih naroda.

Ilirski pokret primio je velik udarac 1843. godine, kada se zabranjuje ilirsko ime. 1848. godine kreće revolucija i stvaranje dvojne monarhije Austro-Ugarske, što dovodi do gubljena hrvatske autonomije. Nezadovoljstvo Hrvata izazvano navedenim dovodi do sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe kojom se uređuju tekuća pitanja, no Nagodba je išla u korist mađarskim interesima. Od 1883. godine provodi se jaka mađarizacija, što dovodi do protumađarskih demonstracija i nezadovoljstva hrvatskog dijela stanovništva.

Veze Hrvatske s Austro-Ugarskom prekinute su malo prije kraja 1. svjetskog rata, raspadom unije. Narodno vijeće države pridružilo se Srbiji i Crnoj Gori, s ciljem ostvarivanja težnji stvaranja zajedničke zemlje Slavena, čime je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. 1929. godine osnovana je samoupravna banovina Hrvatska.

1941. godine osnovana je Nezavisna Država Hrvatska, kojoj je pripadao dio teritorija današnje Republike Hrvatske. Istra, dio Dalmacije i većina otoka pripali su pod vlast Italije, dok je Međimurje bilo pod vlasti Mađarske.

1945. godine Hrvatska je postala dio federalne Jugoslavije pod vodstvom Josipa Broza Tite, čiji je cilj bio stvaranje zajedničke jugoslavenske države temeljene na bratstvu i jedinstvu.

Smrt Josipa Broza Tita 1980. godine dovela je do političkih, etničkih i gospodarskih problema, a ujedno i do raspada federalne vlade. 1990. godine održani su prvi slobodni izbori na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica pod vodstvom Franje Tuđmana, čiji je cilj bio samostalnost i neovisnost Hrvatske.

Referendum o hrvatskoj samostalnosti održan 1991. godine pokazao je da većina birača želi samostalnu i neovisnu državu. Na temelju tih rezultata hrvatska vlada je 25. lipnja 1991. godine proglasila odvajanje od Jugoslavije. Ovaj razvoj događaja doveo je u konačnici do Domovinskog rata, oružanog sukoba koji je trajao do 1995. godine i doveo do samostalnosti Republike Hrvatske.

Danas je Republika Hrvatska demokratska država, 28. članica Europske Unije te punopravna članica Ujedinjenih naroda i NATO-a.