Pored proslave godišnjice Oluje i crvenog alarma zbog nevremena i poplava, početkom kolovoza jedna od udarnih tema u hrvatskom javnom prostoru bila je i predstavljanje nacrta prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku. Nacrt je napravljen na inicijativu Matice hrvatske, a Vlada RH ga je 1. kolovoza 2023. uputila u javno savjetovanje sa zainteresiranom javnošću. (Tekst nacrta prijedloga Zakona je na poveznici.) To savjetovanje traje trideset obaveznih dana nakon čega slijedi usvajanje u Vladi, pa dva čitanja u Hrvatskome saboru. Zakon bi trebao biti usvojen i stupiti na snagu do kraja ove godine. Zakon obvezuje Vladu da u roku od dvije godine donese Nacionalni plan hrvatske jezične politike uz popis prioritetnih ciljeva i mjera.
Svrha ovoga Zakona
Prema prijedlogu ovog Zakona iz kolovoza 2023, Zakonom se uređuje uporaba hrvatskoga standardnog jezika, i to posebno kao službena a posebno kao javna uporaba, te osigurava skrb o jeziku.
Službena uporaba hrvatskoga jezika propisuje da se pismena i usmena komunikacija s tijelima državne i lokalne vlasti i uprave održava na hrvatskom jeziku. Ta su tijela dužna jezično urediti sve svoje akte i pritom osigurati terminološku ujednačenost i standardizaciju hrvatskog jezika na nacionalnoj i europskoj razini, za što će biti zaduženi lektori. Lektori mogu biti zaposlenici državnih tijela ili vanjski suradnici. No Zakon ne propisuje koje kvalifikacije netko mora imati da bi bio lektor.
Drugim riječima, priznaje se da sadašnja birokracija hrvatskim jezikom ne vlada dovoljno dobro. To zapravo čudi, jer možemo pretpostaviti da se zapošljavaju ljudi koji imaju bar srednju školu. Ako se pogledaju zadaci za maturu iz hrvatskog jezika, koje se kao primjere može naći na raznim internetskim stranicama, svatko tko uspije položiti maturu u gimnaziji postaje pravi stručnjak za pravopis, morfologiju, sintaksu i druge jezične elemente. Zašto su onda birokrati nedovoljno pismeni, teško je reći.
No lektori će imati i dodatnu zadaću – izvješćivati Institut za hrvatski jezik i Vijeće za hrvatski jezik (koje će se osnovati na temelju ovoga Zakona) o terminološkim nedoumicama ili leksičkim prazninama u hrvatskom jeziku koje se odnose na nove pojmove iz njihova djelokruga. Terminološke nedoumice i leksičke praznine česte su u svakom jeziku i dobro je da stručne osobe o njima vode računa. Hrvatski jezik, kao i svi drugi jezici, treba nove riječi za društvene ili prirodne pojmove koji ranije nisu postojali, a te nazive treba stvoriti ili preuzeti na stručno utemeljen način.
Lektori će se morati brinuti i za terminološku usklađenost Narodnih novina i hrvatske inačice Službenoga lista Europske unije. Radi postizanja usuglašenih rješenja na nacionalnoj i europskoj razini, služba ministarstva nadležnoga za vanjske i europske poslove provodit će po potrebi jezične konzultacije s nadležnim službama institucija Europske unije koje se bave prevođenjem i pravnom redakturom.
Koliko osjetljiv i kompliciran može biti ovaj zadatak pokazuje nam i spor između Republike Hrvatske i Europske unije oko prijevoda engleske riječi cyber-, u značenju prividne stvarnosti nastale s pomoću računala, na primjer u pojmu cybercrime. U hrvatskome standardnom jeziku već je bio prihvaćen prijevod kiber-, pa su se upotrebljavali izrazi cyber-kriminal i kiberkriminal. No hrvatska je strana inzistirala da se u europskim aktima koristi prijevod kibernetički kriminal, i dobila spor, iako stručnjaci tvrde da su značenja tih riječi različita i da zbog tog razlikovanja nije uputno prefiksoid cyber- zamjenjivati nazivom kibernetički.
Zakon ne traži da lektore moraju imati i mediji iako oni igraju značaju ulogu u formiranju jezika.
U pogledu javne uporabe hrvatskog jezika Zakon propisuje da na hrvatskom jeziku moraju biti sve usmene i pismene obavijesti, uključujući i one elektroničkim putem, u prostoru namijenjenom javnosti ili široj publici, zatim obavijesti javnosti i potrošača o proizvodima i uslugama na tržištu u Hrvatskoj, kao i javne obavijesti i promidžbene poruke.
Ovim se Zakonom izričito ne ograničavaju slobode književnoumjetničkoga izražavanja niti se njime regulira privatna komunikacija.
Zakon ne ograničava primjenu Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina ni Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina. Ne odnosi na jezik koji se koristi u vjerskim obredima.
No Zakon propisuje da se u odgojno-obrazovnim ustanovama nastava i drugi oblici rada na svim razinama izvode na hrvatskom jeziku. To znači da tete u vrtićima s djecom moraju govoriti hrvatski standardni jezik a ne lokalno narječje. Iznimka su nacionalne manjine kao i primjena nekih drugih propisa koji ipak omogućavaju recimo školovanje na talijanskome ili studiranje na engleskome.
U Zakonu piše da se potiče uporaba svih idioma hrvatskoga jezika, hrvatskih narječja (čakavskog, kajkavskog i štokavskog) te idioma kojima se služi dio Hrvata u inozemstvu, no nigdje ne piše pobliže kako se ta uporaba potiče. Naprotiv, pobliže se govori samo o zaštiti hrvatskog standardnog jezika.
Hrvatski jezik među Hrvatima izvan Hrvatske
Zakonom se promiče učenje hrvatskoga jezika u Hrvatskoj i u svijetu, na primjer programima za dopunske škole u inozemstvu. No ova verzija prijedloga Zakona ne sadrži nijednu odredbu koja bi to konkretizirala, koja bi poboljšala materijalni status i privlačnost dopunskih škola, što bi dovelo do povećanja broja polaznika i pomoglo ostvarenju tog lijepo proklamiranog cilja.
Zanimljivo je napomenuti da su se Hrvati u Švicarskoj morali naviknuti na to da se za osobe navodi i muški i ženski rod, bilo kao dvije riječi (npr. Studentinnen und Studenten), bilo s umetnutom zvjezdicom (npr. Student*innen), ili na neki drugi način (npr. Studierende), što je iz različitih razloga opravdano, ali ne doprinosi uvijek lakšem čitanju teksta. Ovaj Zakon se na takvu praksu ne obazire, nego propisuje da se izrazi koji se u njemu koriste, a imaju rodno značenje, koriste neutralno i odnose jednako na muški i ženski spol. To već i jest uobičajena praksa u hrvatskom jeziku (gdje npr. izraz studenti, bez posebnih dodataka, obuhvaća i studentice). Navođenje oba spola, bazirane na primjerima iz njemačkoga, teško se probijaju. A kad već Zakon za svoj tekst propisuje da rodni pojmovi obuhvaćaju oba spola, možemo pretpostaviti da će se s takvom praksom nastaviti i u ostalim javnim i službenim tekstovima.
Sustavna i stručna skrb o hrvatskom jeziku
Radi zaštite, osiguranja slobode uporabe i poticanja razvoja hrvatskoga jezika, Zakon predviđa da Vlada donese Nacionalni plan hrvatske jezične politike s popisom prioritetnih ciljeva i mjera. Među njih spadaju na primjer unaprjeđenje jezičnih tehnologija za hrvatski jezik putem elektroničke (digitalne) leksikografije, računalnih korpusa hrvatskoga jezika i slobodnoga pristupa digitaliziranim tiskovinama na hrvatskom jeziku, kao i drugih javnih mrežnih jezičnih servisa, razvoj nazivlja na hrvatskom jeziku u okviru normiranja i jezičnoga planiranja te promicanje i unaprjeđenje učenja hrvatskoga jezika među strancima i potomcima hrvatskih iseljenika, u Hrvatskoj i inozemstvu. Ovaj Nacionalni plan Vlada mora donijeti u roku od dvije godine od stupanja Zakona na snagu.
Šest mjeseci od stupanja Zakona na snagu Vlada će osnovati Vijeće za hrvatski jezik kao savjetodavno tijelo čiji je rad usmjeren na zaštitu, njegovanje i razvoj hrvatskoga jezika. Vijeće će sačinjavati 14 stručnjaka za hrvatski jezik iz različitih kulturnih, znanstvenih i obrazovnih institucija.
Dosadašnje reakcije u medijima
Među pozitivnim komentarima ovog prijedloga Zakona istaknuto je da se njime dobiva nužan institucionalni okvir kojim se našem jeziku omogućuje nesputan razvoj, koji je nužan zbog razvoja društvenih okolnosti, javljanja novih pojmova i razvoja drugih jezika, a koji će se odvijati pod paskom stručnjaka. Sam Zakon ne propisuje jezičnu normu, pa će standardizacija hrvatskog jezika i dalje ostati na stručnjacima za jezik, lingvistima, koji će izrađivati pravopisne, rječničke i gramatičke priručnike. Naglašava se da Zakon nije jezična policija, ne donosi kazne niti zadire u privatnu komunikaciju među govornicima hrvatskog jezika.
Najnegativnije je odjeknula odredba o tome da se dijalektalni govori sasvim isključuju iz redovne nastave, čak i u vrtićima. Narječjima je mjesto jedino u posebnim izvannastavnim programima, što stručnjaci smatraju promašenim načinom očuvanja i razvoja hrvatskog jezika. Tako s jedne strane primjena čakavskog ili kajkavskog dijalekta na nastavnom satu postaje i zakonski nepoželjna, dok s druge strane opravdano imamo talijansku, njemačku, francusku i američku školu gdje se većina nastave izvodi na tim stranim jezicima, dok se samo hrvatski jezik, povijest i geografija izvode na hrvatskom jeziku. Ističe se da dijalekti ni na koji način ne ugrožavaju hrvatski standardni jezik, ali bi njihovo istiskivanje iz dječjih vrtića i škola djeci moglo nanijeti veliku štetu.
Što Zakon zapravo jest
Ova verzija nacrta prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku prvenstveno donosi obilje općepoznatih općenitosti, tipa da je hrvatski jezik službeni jezik u Republici Hrvatskoj i jedan od službenih jezika Europske unije, da je temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture te se na njemu odvija usmena i pismena komunikacija u javnom životu u Hrvatskoj. To je sve već dugo upravo tako i bez ove zakonske odredbe.
Isto vrijedi za tvrdnju o trodiobi hrvatskog jezika na tri ravnopravna narječja, čakavsko, kajkavsko i štokavsko, od kojih je štokavsko odabrano kao obrazac za standard, kao i za upotrebu latiničnog pisma, kontaktiranju s Europskom unijom na hrvatskom jeziku i slično.
Posebno se to može reći i za obvezu Ministarstva nadležnog za obrazovanje da donosi kurikule za redovito obrazovanje i programe za dopunsku nastavu za učenike koji nedostatno znaju hrvatski jezik, za strance i potomke iseljenika. Tu obvezu Ministarstvo već odavno ima i na njeno uspješnije provođenje vjerojatno neće utjecati stavljanje te obveze i u ovaj Zakon.
Dosta je odredaba u ovom Zakonu nepotrebno jer se odnose na nešto što je regulirano zakonima o zaštiti potrošača, o audiovizualnim djelatnostima, o školstvu. S druge strane, odredbi da barem polovina sadržaja predmeta Hrvatskog jezika u školama treba izravno biti usmjerena na jezične teme manje je mjesto u ovom Zakonu, a više u zakonima o školstvu.
Jedina prava novina Zakona je obveza Vlade da osnuje Vijeće za hrvatski jezik i donese Nacionalni plan jezične politike s popisom prioritetnih ciljeva i mjera. Tek kad taj posao bude obavljen, kad se vidi koji stručnjaci će sačinjavati Vijeće, kako će ocjenjivati izvješća o terminološkim nedoumicama ili leksičkim prazninama u hrvatskom jeziku koja su im lektori obvezani slati, što konkretno Nacionalni plan predviđa u pogledu unaprjeđenja jezičnih tehnologija, razvoja nazivlja na hrvatskom jeziku i sličnoga, moći će se zaključiti u kojem smjeru ide hrvatska jezična politika i promiče li sve to hrvatski jezik ili ga sputava. Do tada nije moguće ocijeniti ni domete ni svrhu donošenja ovog nacrta prijedloga Zakona.
Tekst: Vesna Polić Foglar
Zürich, 8. kolovoza 2023.
